Verfremdungseffekt

Dva mjesta koja interpretiraju moje tijelo – oba su njemački pojmovi – Weltinnenraum i Verfremdungseffekt: Rilkeova kovanica, Brechtova kovanica. Iskovali su mene – novčić kojim se ništa ne može kupiti. Uzmimo npr. prvi pojam – sve vanjsko nalazi svoje mjesto u nama, zauzvrat možemo smrt gledati životinjskim očima – iznenađeni. Unosimo stvarnost stvari/drugih u našu „zločestu nutrinu“, a sebe projiciramo na vanjske stvari – objekte koje želimo, a s kojima u svakom trenutku dijelimo prostor, želju. Ono što dajem drugima, ono je što oni već imaju – zajedničko iskustvo. Tu dolazimo do Brechta – Verfremdungseffekt izaziva intelektualnu, ne emotivnu katarzu. Rilke približava, spaja, Brecht također, ali metoda je sasvim različita: Brechtovo otuđenje traži da u sebe ne unosimo ništa, da se povrgnemo emotivnoj askezi – da druge gledamo kao i sebe – kao karikature koje izvode, pretjerano afektiraju. U tom je slučaju zajedničko iskustvo, iskustvo spoznaje: zajednička zbilja nije svijet cvijeća i proljeća, naprotiv – to je svijet o kojem trebamo suditi, razmišljati – ne samo plivati u njemu. Moje srčane kontrakcije, dakle, obitavaju unutar ove kontradikcije – živo sam biće koje se istovremeno mora približiti vanjskom i udaljiti od njega, da bi ga vidjelo. Po Rilke-Brecht dihtomiji – iskustvo vlastite smrti nam nije uvijek dostupno, ali je uvijek uz nas, a iskustvo tuđe smrti nam je uvijek dostupno, ali nikada nije uz nas. Možemo li uopće smrt podijeliti – upisati je u naš „unutarnji prostor“, jer iako je riječ o zajedničkom iskustvu, znamo da nijedna smrt nije podatak za p2p transfere? Razmišljam o tome, jer – prijateljica je bolesna i pitam se – ko sada stupa na scenu: Weltinnenraum ili Verfremdungseffekt – da li da plačem ili da plačem zato što ne mogu?