Ista govna, isto pakovanje.

23 lip.

Počnimo podatkom da je predsjednik Francuske Republike, za 500 000 eura organizirao svoje gostovanje u Versaillesu, gdje je 45 minuta govorio pred Kongresom, pred 920 predstavnika zakonodavnog tijela. Liberalni francuski mediji su ga već posprdno prozvali Président Soleil, aludirajući na Louisa XIV. Da bi mogao nastupiti pred senatorima i ostalim parlamentarcima, Sarko je prošle godine ukinuo Uredbu kojom se šefu Države zabranjuje obraćanje Kongresu, a koja je imala spriječiti zloupotrebu vlasti. Zakonodavna i izvršna vlast su se, dakle, od 1875. godine (vremena Druge Republike) držale odvojeno. Sve do jučer. Da paradoks bude veći, nakon Sarkozyjevog izlaganja trebala se održati debata kojoj sam predsjednik, međutim, ne bi prisustvovao: on je nakon isteka 45 minuta napustio Kongres. Isto su, u znak protesta, napravili predstavnici PS-a (Socijalisti).

O čemu je Sarko govorio? Izlaganje je započeo osuđivanjem burke: objasnivši kako se na francuskom tlu neće tolerirati njezino nošenje, Sarko je vrlo agresivno započeo svoje obraćanje. Mediji su pisali o tome s neskrivenim oduševljenjem, ističući kako Sarko govori o tom problemu kao čovjek koji se brine o dobrobiti žena. Prešutno su, međutim, prošli suptilniji, izrazito desničarski osvrti na internet i autorska prava. Kako Astrid Girardeau ističe – Sarkozy na internet gleda kao na prostor neodgovornosti koji treba, kao i sve drugo, podvrgnuti zakonskim sankcijama. (Kao što to, uostalom, rade i naši „intelektualci“ kad pričaju o blogovima i ostalim net-gadostima.)

U svojoj je knjizi Što to Sarkozy predstavlja? (2007) Alain Badiou govori o tome kako je Sarkozy otjelovljenje druge, negativne povijesti Francuske, povijesti mračnog i bezočnog konzervativizma, što se najbolje vidi iz Sarkozyjevog obračuna s tekovinama ’68: u pitanju je vrsta revizionizma kakvu mi na Balkanu isuviše dobro poznajemo. Sarkozy ne želi da ga ’68. i dalje proganja. Sve dok postoji sjećanje na organizirani otpor, Sarko ne može ostvariti svoju ideju savršene, masovne inercije, koja je, kako francuski filozof ističe – preduslov za očuvanje/ recidivizam petainizma. (Petainizam simbolizira pad Francuske 1940. godine i kolaboraciju s njemačkim okupatorom.) Sarko insistira na tome da, kako Badiou kaže, treba voljeti novac. Treba prestati gledati na ovu ljubav kao na sramotnu tajnu i ponovo potisnuti nesretno asociranje novca s ekskrementima koje je, vrlo pronicljivo, otkrio Freud. Osim toga, ako se novac uzme kao glavno mjerilo (Montesquieu je, da parafraziram Badioua, već davno istaknuo kako je demokratija, dajući svakome dijelić moći, postala plijen stalne zabune između privatnih interesa i javnog dobra), onda korupcija nije nešto što ugrožava demokratiju, već je ona sama njezina bit.

Govorim o tome, jer je u nedjelju kod Stankovića gostovao bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske – Miomir Žužul, kojeg je u svom govoru o korupciji u medijima, uz niz drugih moćnika, prozvao novinar Hrvoje Appelt. Žužul je objasnio kako se iz politike povukao zbog svoja dva sina koja su, kako je ekskluzivno za Nedjeljom u dva rekao, počela krišom na internetu gledati stvari koje novine pišu o njihovom ocu. (Opet taj internet!) On to, ako mu je vjerovati, jednostavno nije mogao da podnese. Sve optužbe na svoj račun, Žužul je odlučno odbacio i argumentirao svoju nevinost pravomoćnim presudama koje je donio u studio da ih predoči Stankoviću i hrvatskoj javnosti. Samo, ako je Sarko uspio ukinuti zabranu ulaska u Kongres, zabranu koja je bila na snazi od 1875. godine, kakve tek legislativne intervencije mogu da naprave hrvatski moćnici?

Bez obzira što je Francuska Republika stara demokratija, a Hrvatska tranzicijska inačica iste, sve se svodi na isto – na demokratiju koja ima negativan, korupcijom naznačen predznak: Sarko ima svoje medijske pse, kao što Sanader i ostali funkcioneri imaju svoje. Zna se kome će premijer dati intervju, isto kao što se zna koji će mediji hvaliti poteze francuskog predsjednika. Ako je suditi po tome, Hrvatska se nema što brinuti – već je u EU, u kotlu s ostalim razvijenim zemljama na čijem se čelu, kao i u Hrvatskoj nalaze ljudi koji se ne trude sakriti ljubav prema novcu. Štaviše – potiču je i kod svojih glasača, jer računaju s tim da je ljudi koji su u stanju biti hrabri, pretvoriti nemoć u nemoguće i koji će odbiti da služe blagostanju i konformizmu – malo. Ljudi s Appeltove liste se, međutim, kao ni francuski funkcioner, ne bi trebali začuditi kada se ta nekolicina koja odbija surađivati, poput Badioua zapita: a zašto ih, dovraga, ako pravi neprijatelji postoje, ne bih smio vrijeđati? Francuski filozof predsjednika Sarkozyja zove Čovjek-pacov (aludirajući na jednog od Freudovih pacijenata), a u uvodu svoje knjige čitateljima želi ugodno čitanje bez obzira koja je njihova omiljena životinja. Što se tiče naših funkcionera, još uvijek se ne mogu odlučiti ko je koji hajvan. Više, uostalom, naginjem epitetima koje naši ljudi najviše vole koristiti kad opisuju političare – slađe je, a i životinje se neće ljutiti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: