Zvanično je: internet je moj kriptonit, s tim da ni bez njega nisam Superžena. Kada je internet u pitanju – sva moja nemoć da se oduprem učmalosti, budem aktivna, spašavam svijet, pišem – izlazi na vidjelo. Mislila sam da je pupak dokaz mog prvog i posljednjeg vezivanja, znak mog jedinog sm-a – ali, izgleda da sam bila u krivu: internet je gori okov od obiteljskih veza! S jedne strane – obožavam ga i svega bih se odrekla da budem uz njega (nije slučajno da ga personificiram), ali mi je – s druge strane – već pun kurac i htjela bih se preseliti i živjeti samostalno. (Sad mi na pamet pada „Declare independence“ od Bjork.) Imam ideje koje trebam tekstualno obraditi, stvari koje moram pročitati i napisati, ali me internet koji bi mi u tome trebao pomoći – sprječava da poslove dovršim. Prije par mjeseci sam se požalila sestri kako imam osjećaj da mi se mozak pretvara u kašu – i danas mi je sinulo kako to nije strah, već realizirana prijetnja – internet sve pojednostavljuje – sve stavlja u istu ravan, traži minimum truda i otpora – usisava čovjeka odmah u svoje „sveznanje“ i, paradoksalno – onepismenjuje ga, jer iluzija da je čovjek sveznadar kada je na internetu, čini ljude – glupljima. Ako nema interneta – nema ni informacija. Wikipedija je nedostupna, Google ugašen – i postaje jasno da znanje nije baš tako lako dostupno kako se online čini. Imam, doslovno, tuce notesa, blokova, rokovnika u koje bilježim podatke i linkove koji, međutim, svoju magiju izgube čim se računalo ugasi. Stvari me interesuju samo ako su mi pred očima, ako prividno učestvujem u njihovom raznošenju/usvajanju. Moć koncentracije je radikalno smanjena: na pisani se tekst mogu skoncentrirati samo uz veliki napor. Duže forme me posve iscrpljuju. Sve ukazuje na to da izvan interneta postajem nezainteresirana, umorna žena – neko kome kao da su kradomice u džep gurnuli kriptonit koji djeluje iako ni bez njega stvari nisu puno bajnije.
p.s. Da nisam jedina i da internet luči sitne kamenčiće kriptonita, svjedoči više tekstova koje sam pronašla upravo na internetu. Jedan od njih (koji potvrđuje moje iskustvo surfanjem izazvanog deficita pažnje i interesa), jeste tekst Nicholasa Carra Is Google Making Us Stupid?.
U carstvu melanholije 