O braku nikada nisam imala visoko mišljenje, ali tek sam u posljednja četiri dana shvatila zašto sam u pravu. Nakon što sam u prazno polje, u formular upisala „udata“, doktori i medicinsko osoblje počeli su se brinuti za moje zdravlje, službenici pažljivije birati riječi itd. Sve što uradim simptom je moje udaje, uvertira za moje moguće trudnoće. Asja prije braka nije bila niko. Asja nakon vjenčanja može biti majka (što je po datim obrascima – sve). Udaja me je uzdigla na reproduktivni pijedestal i društvo me napokon počinje shvatati ozbiljno.
Čitav proces nije ni najmanje zabavan, jer je sada i moj feminizam pod lupom. Nije bitno što nisam uzela Branetovo prezime, bitno je da sam stavila prsten na ruku, rekla da. To što sam kupila štikle nije znak da sam odlučila probati nešto novo, već je logična stvar za udatu ženu – sad sam gospođa i moram se ponašati u skladu s tom novonastalom situacijom. Nije važno što sam se i ranije redovito jebala – bitno je da sada to radim napismeno, legalno. Sada sam sociološki gledano – „subjekt“, broj s pokrićem. Prije sam bila samo potencijalna žrtva.
Okolnosti su nebitne – bitno je konstantno stanje opsade u koje sam sad ušla, dajući svoje tijelo državi i institucijama koje će silovati moju privatnost stalnim apeliranjem na moje majčinstvo, na moj biološki sat (napravu koja u mom životu nema nikakvu ulogu). Jednostavno – mrzim ideju obitelji po kojoj se porodični dijalozi iscrpljuju razgovorima o novcu i djeci te konstantnim svađama izazvanim neslaganjem oko jednog ili drugog. Mrzim ideju obitelji koja se organizira oko trpezarijskog stola, praznika, udaja, odlazaka u vojsku, na more. To nije ono za što smo B. i ja dali svoje potpise – mi smo se potpisali jedno drugom.
Budimo iskreni – brak je mjesto najgore diskriminacije: vjenčati se mogu samo heteroseksualni parovi. Dalje, ako npr. hrvatski državljanin želi oženiti strankinju/stranca i živjeti s njom/njim u RH – mora zarađivati preko 2700 kuna, a stranac (aka uvozna roba) ne smije biti bolestan (brak je privilegija zdravih i bogatih). Znamo da je Hrvatska preko šahovnice pokušala vratiti NDH, ali još joj bolje ide kada je legislativa u pitanju. Naravno, HR nije izuzetak. Uzmimo na primjer Dom zdravlja u Tuzli. Nisam samo jednom išla na rendgen, ali ovaj je put situacija bila nešto drugačija – sada su me upozorili da mogu zatražiti zaštitnik za stomak, jer sam udata i možda trudna. Ponovili su mi to tri puta iako sam kategorički odbijala tu mogućnost. Znači li to da kao neudata osoba ne mogu tražiti da mi ozrače samo pluća, a ne i jajnike? Samo moguća trudnoća daje razlog za pojačanu predostrožnost? Dakle, ni u braku nisam ravnopravna – ali moje dijete jeste, jer bi moglo biti muškog spola. Muško će dijete čim se rodi imati pravo biti gospodin, ali djevojčica – nju čeka drugačija nomenklatura. Ona titulu gospođe mora zaslužiti udajom. Prije toga će biti gospođica. Kao što je bio slučaj sa mnom.
Kurac je, brak to po hiljaditi put dokazuje, inicijacija za svako ženino penjanje na društvenoj ljestvici. Jebe se birokratiji kakvi su moji planovi – bitno je samo ono što birokratija planira za mene: muža i gomilu malih upišanaca. Pišući o ovome imam osjećaj da sam otvorila Pandorinu kutiju: toliko toga imam za reći! Počevši od glupih predrasuda o nerotkinjama, pa do jučerašnjih glupavih opaski splitskog selonačelnika Keruma o čistoj hrvatskoj obitelji. No najviše me nervira što i ljudi koji me odlično (ili malo lošije) poznaju očekuju neku promjenu u skladu sa statusom udate žene. Ništa se nije dogodilo! I dalje mrzim glupost iznad svega. I dalje volim Braneta više od svega. I eto vam jednačine za disfunkcionalan, ali vrlo uspješan “brak”!
U carstvu melanholije 