Umjesto novogodišnje rezolucije – želja da Josipović bude novi hrvatski predsjednik

Kad čovjek ne piše – zaboravi na bitne stvari. Ni ja nisam izuzetak. U jeku je predsjednička kampanja i prateći je, zaboravih da je moram komentirati – u suprotnom postajem samo glasačica bez glasa. Istina je, zapravo, da ja doista nemam pravo glasa u Hrvatskoj (ako se ne računa da sam Braneta hipnotizirala da, u oba kruga, bira moje kadidate), što je najgora moguća opcija za nekoga ko tu (za razliku od glasača iz BiH) živi. Rado bih glasala za Ivu Josipovića. Glavni razlog je Bandićev argument da je on kandidat mase.

Imam ozbiljnih poteškoća s ljudima koji pretendiraju na važne funkcije, ali se ne izražavaju najbolje, s ljudima koji umanjuju vrijednost stranih jezika – baš zato što ne vladaju najbolje maternjim. Primjera je puno, ali kao što rekoh – masa je ono što me najviše nervira iz prostog razloga što masa ne glasa, nego – navija. A obično navija za pobjednički tim – za one koji su na vlasti, one koji imaju novca. Dakle, za Bandića. Uzmite za primjer Berlusconia i Sarkozya, Putina i novog japanskog premijera čija žena tvrdi da su je oteli vanzemaljci. Iza njih stoji novac. I iza Obame stoji novac. Pun kurac novca. I masa koja ne glasa – već navija. Naravno, Bandića neće podržati Beyonce, već Alka Vuica i u tome pronalazim neku utjehu, ali s druge strane – iako je njezina pjesma „Laži, laži, laži me/ ti to radiš najbolje“ kao stvorena za Bandića – ljudi na to ne obraćaju pažnju.

U jednom trenutku masa zaboravlja da je Bandić, taj čovjek iz naroda, pobjegao policiji jer je vozio pijan. Zaboravljaju sve afere i navijaju – protiv Josipovića. S njim se, naime, ne mogu identificirati. Taj čovjek izgleda suviše staloženo, poznaje Ustav, svira klavir – ko to još može? To nije za ljude. Normalne ljude, mislim. One koji radije trče nego što uče. Takvi ljudi nemaju što naučiti od Josipovića, ali zato mogu naučiti štošta od Bandića. Josipović se penje presporo, nekako nečujno. Bandić na Pantovčak trči! Ko još može čekati da nešto zasluži?! Bandić, na primjer, nije mogao čekati ni da postane katolik – on je to morao biti odmah – čim je primio maminu sisu u usta, prije nego što je znao kako se zove. Zanimljivo bi bilo vidjeti koje bi vjere bio da je mlijeko pio iz flašice, ili da su ga dali na usvajanje. Da li bi ipak znao da je katolik po načinu na koji mu rastu dlake na prsima?

No zagrebačkom gradonačelniku ipak moramo priznati da je domišljat – da se umjesto narodu počeo obraćati pojedincima, ne bi imao šanse. Da „običnom“ čovjeku kaže: isti smo jer i ja vozim pijan, bježim od policije, ne znam engleski, od žene sam se razveo da bi ona povoljno kupila stan, nisam sigurna da bi glasačici/glasaču ta usporedba prijala. Mislim da bi tom „običnom“ čovjeku ipak više imponiralo da se u njemu, umjesto Bandića, prepozna – Josipović. Meni je, na primjer, draže da me predstavlja Josipović jer o sebi volim misliti sve najbolje. Naravno, nekima je Bandić svejedno – najbolji. Ljudi, valjda, znaju svoje granice. Što se za Bandića ne može reći.