Za Jutarnji spremni!

Ona da slike govore više od riječi – ne stoji jer iste slike ne govore svima iste stvari. Zato neke treba objasniti. To jest – nacrtati. Uzmimo, na primjer, broševe Jadranke Kosor. Jutarnji je napravio fotoreportažu o premijerkinim broševima i zapitao se – kakve to tajne političke poruke Kosor odašilje tim nakitom. Takvo bi suptilno kodificiranje političkih raspoloženja hrvatske premijerke promaklo neukom oku, ali je objektiv Jutarnjeg znao prepoznati koliko su ti broševi bitni za Kosoričino političko djelovanje. Šesnaest slika hrvatskoj javnosti razotkriva premijerkine poruke i to sljedećim redoslijedom: leptir – cvijet – cvijet – cvijet – cvijet – cvijeće (?) – cvijeće – metla u cvijeću. Ja bih na primjer, posve naivno zaključila kako Jadranka Kosor voli broševe s biserima i cirkonima (ili dijamantima), ali me je na svu sreću Jutarnji upozorio kako se iza tih odabira kriju mnogo bitnije stvari. Naravno, i meni kao i Jutarnjem značenje tih političkih pamfleta okačenih na jakne i kaputiće – izmiče, zato Jutarnji i upozorava kako je riječ o „tajnim porukama“. Ko zna, možda Kosorica poručuje kao nekada Ceca – da ona pjeva samo o ljubavi, a da je politika ne zanima? Ili možda da je Sanader imao satove, a ona ima broševe?

I baš kada sam mislila da mi je Jutarnji dao životnu zadaću – da otkrijem tajnu iza Kosoričinih broševa – domogla sam se njihovog drugog bisera. Riječ je o publikaciji Život u NDH. Umjesto 16 sada imamo više od 120 fotografija, ali priča o „tajnim porukama“ ostaje ista: spomenuta je monografija „broš“ Jutarnjeg lista, s tom razlikom da Život u NDH doista nosi (za razliku od famoznog Kosoričinog nakita) – političku poruku. Koliko je ta poruka skrivena, zaključite sami. (Meni nije mogla promaći jer sam prethodno prošla školu JL za vizualnu pismenost u 16 slika.) Iako je riječ o fotomonografiji koja obuhvaća razdoblje između 1941. i 1945. godine, nekim slučajem završava fotografijom iz pedesetih – portretom Ante Pavelića i njegove obitelji. Naziv slike je Obitelj na okupu, a kratak komentar objašnjava kako se Pavelić do svoje smrti 1959. nije odvajao od svoje supruge i njihove djece. Dirljivo zar ne? Da ne bi ko slučajno pomislio kako je odlazak Pavelića nešto promijenio – Jutarnji objašnjava kako je „u vrlo kratkom vremenu jedna ideologija zamijenila drugu. I jedna i druga totalitarna ideologija imale su sličan način komuniciranja s narodom. Veliki skupovi, parade i masovke“.

Završna rubrika monografije, Partizani i emigranti, pojašnjava kako se Tito vozio u Pavelićevom autu, kako je jedina razlika između partizana i nacista u tome što su prvi „protutnjali“ Zagrebom na drugačijim, ruskim tenkovima. Život u NDH je, zapravo, zbirka slika koja pokazuje kako se za vrijeme NDH lijepo živjelo: pomagalo se sirotinji, dijelili su se besplatni čajevi, pazilo na siročad. Žene su vodile računa o izgledu, oblačile se po posljednjoj modi. Onda se, kako Jutarnji ljubazno objašnjava, desila promjena stila (valjda po njima jedina promjena vrijedna spomena): žene u marama, „neatraktivnog“ izgleda sada trebaju učestvovati ravnopravno u izgradnji socijalističke Jugoslavije, pa nemaju vremena za strane žurnale i modu.

Ipak, najgore od svega – Jutarnji pod svakodnevnicu iz vremena NDH ne ubraja svakodnevnicu žrtava. A ne! NDH svakodnevnica se nije sastojala od plača, gladi, ubijanja – već od raspjevanih domobrana i ustaša, sportskih susreta, odlazaka u kazalište itd. Povremeno bi se priređivaču omaknuo i neki objektivniji komentar, ali bi se ubrzo ispravio – poslije kiše dolazi – ustaško sunce! To jest, Pavelić i njegove radne akcije, rukovanja s popovima i časnim sestrama, zatim, pjesnička druženja i kafenisanja. Što se predgovora tiče – kakav je to tek vic! Žao mi je što umjesto Ivanjekovog obrazloženja nisu stavili njegovu sliku jer su ga možda na osnovu nje i izabrali za autora predgovora. Na osnovu povjesničarske kompetentnosti sigurno nisu. Odijelo čini Jutanji list. Ali samo ako je u pitanju ustaška uniforma. Sve drugo može čovjeka degradirati u Srbina, komunistu, Židova. Zapravo, kad malo bolje razmislim – na jedinoj fotografiji židovske obitelji u čitavoj monografiji, žene nose haljine s cvjetnim uzorcima. Jadranka Kosor se radije oblači u crno, ali na reveru često nosi isti motiv. Možda je politička poruka koju Jutarnji pokušava pročitati iz njezinih broševa ta da je, iako su i Židovi naši preci, ljepše kad ih je manje.