Obračun kod nije-okej korala

4 ožu.

Postoji razlog zašto neki teret nosite sa sobom tamo-vamo: ne možete ga se tek tako riješiti. Treba sačekati odgovarajući trenutak jer bilo da se radi o uzvišenju, udubljenju, običnom stolu ili listu papira – mjesto koje vas može osloboditi tog tereta zaista postoji. Moje je mjesto danas knjiga eseja Cynthie Ozick Quarrel & Quandary.

Ima već više od mjesec dana kako okolo sa sobom nosim broj sarajevskog časopisa Lica iz 1972. godine. Za taj je broj Marko Vešović napravio izbor, odnosno, antologiju „najnovije poezije u bosni i hercegovini“. Lica sam ugrabila na razmjeni knjiga koju organizira Hrvatsko društvo pisaca i radovala sam se jer sam vjerovala kako je to jedinstvena prilika da usporedim bh pjesništvo nekad i sad. Ono što me zaprepastilo jest koliko je to nekad identično ovome sad – ne samo u pjesništvu. I to sve zahvaljujući jednom čovjeku koji se prvo predstavljao kao pjesnik, pa onda kao iscjeljitelj – a u međuvremenu kao prvi čovjek bosanskih Srba. Pogađate, naravno, riječ je o dr. Dabiću, koji je široj javnosti manje poznat kao Radovan Karadžić. U svom predgovoru pjesnik Marko Vešović, između ostalog, objašnjava kako je Karadžićev stih kad je najuspjeliji, umiješen od srčanog jezičkog sumraka i olujne ezoterike te kako se čini da Karadžić ponekada bježi u hermetičnost iz straha od urokljivog oka čitaočevog, i njegovo izbjegavanje da stvari hrabro nazove pravim imenima ponekad podsjeća na narodsku mistifikaciju pravog spola djeteta koje se želi sačuvati od vještica. Jedna od Dabićevih antologijskih zove se Sarajevo i ide ovako:

Ja čujem kako nesreća zaista korača
pretvorena u bubu – kad dođe čas:
smrviće bubu ko što trošnog pevača
mrvi tišina i pretvara ga u glas.

Izgara grad kao tamjana grumen,
u tom dimu i naša svest vijuga.
Klize gradom prazna odela. Rumen
mre kamen, uzidan u kuću. Kuga!

Spokoj. Četa oklopnih topola
u sebi maršira uvis. Agresor
vazduh po našim dušama kola
i čas si čovek a čas vazdušni stvor.

Ja znam da je sve ovo priprema jauka:
šta sprema crni metal u garaži?
Gle – kako strah pretvoren u pauka
po svom kompjuteru odgovor traži.

Nosala sam, dakle, ovu pjesmu sa sobom. Ponijela sam je i u Tuzlu jer sam mislila da će tamo moj kompjuter lakše ispljunuti odgovor, ali se to nije desilo – tek tamo postalo je nemoguće osloboditi se tereta. Antologija se vratila sa mnom u Zagreb, a u njoj – Radovan Karadžić, loš pjesnik. I još teži nego prije. Večeras se, međutim, desio preokret nakon što sam prvo odgledala Otvoreno s Hloverkom i njezinim putujućim cirkusom (Hloverka feat. Višnja Starešina, Anto Nobilo, Josip Jurčević, Jovan Divjak, Esad Hečimović i Branislav Dukić), a onda pročitala esej Cynthie Ozick: The Rights of History and the Rights of Imagination.

U emisiji Otvoreno, emitiranoj 2.3. na HTV-u, posebno me je (ako se izuzme alarmantna glupost jedine gošće – gospođe Starešine, koja je na samom početku udarila po riječi “majorizirati” i time odmah postavila „standard“ koji su ostali gosti vrlo rijetko podizali) iznervirala šutnja koja je popratila „podatke“ koje je s papira čitao Branislav Dukić. Podsjetilo me je to na moguću listu s koje bi on, da je situacija bila obrnuta, pročitao kako se Srebrenica, Markale, tuzlanska Kapija, nisu dogodile. Niko od gostiju nije reagirao i ispravio njegove izmišljene brojke na osnovu kojih je 15. maja na Brčanskoj Malti, u Tuzli, izvršen pokolj nad 200 i više vojnika. Tako je! A ja sam danas pojela 193 palačinke, popila 109 litara koka-kole i podrignula točno 77 puta. Jebala sam se, doduše, samo jednom. I to dok sam jela jubilarnu stotu palačinku i zaljevala je 55 čašom kole. Sve se može kad se hoće! Pogotovo izmišljati stvari jer ih niko ne provjerava. Pogotovo ne na HTV-u.

I onda vam, povrh svega, iz sarajevskog studija, u najboljoj namjeri, novinar BH Dana, Esad Hećimović, objasni kako svaki od tri naroda ima svoju konstitutivnu istinu, a srpska je, jelte, jedna od njih. Pa ajde da je poštujemo. Istina Branislava Dukića je istina Radovana Karadžića – spski se narod branio od Hrvata i muslimana. Da smo svi ostali Srbi kako nam je rečeno, onda niko ne bi stradao. Zatim: Srbija nije izvršila agresiju. Bio je to građanski rat. U Sarajevu je bilo preko 100 logora u kojem su zlostavljani i ubijani Srbi. Markale su bošnjački spin. Tuzlanska Kapija isto. U Srebrenici je ubijeno samo nekoliko ljudi. Republika Srpska je dio Srbije. Referendum će to da dokaže. Bosna ne postoji. Mladić je ratni heroj. Karadžić je nevin. Jedan, dva, tri – sad se probudite. Rata nije bilo. Sve je to bilo Karadžićevo tihovanje i pjesničarenje. To je Karadžić samo tako napisao. On je samo rekao: (…) a muslimanski narod možda u nestanak jer ga je Alija iznervirao. Osim toga, Radovan Karadžić nije Radovan Karadžić, već je dr. Dabić. Srbi to, doduše, nisu znali jer je imao bradu. Od Lica do brade, puno se toga desilo. Srbima. Oni su žrtve.

I baš kad sam bila potpuno izvan sebe – sjetila sam se sjajne Ozick jer ako ko nešto zna o stradanju, onda su to Jevreji. Ako neko zna što znači negiranje tog stradanja, znaju oni. Zato što su nastradali i sad slušaju špekulacije o tome kako se holokaust nije desio. Hitler je samo nacrtao nešto loše i nisu ga primili na arhitekturu, pa se on htio malo osvetiti. Igrao se naciste. Vrlo kratko. Samo par godina. U svom eseju, čiji sam naslov prethodno navela i koji je potaknuo moj laptop da nađe odgovor na zagonetku koju je Karadžić postavio još 1972. godine, Ozick objašnjava zašto ne možemo prodavati muda pod bubrege:

And just there is the crux: the aims of imagination are not the aims of history. Scholars are nowdays calling historiography into radical question; history is seen as the historian’s clay; omniscience is suspect, objectivity is suspect, the old-fashiond claims of historical truthfulness are suspects; the causes of the Peloponnesian War are sometimes what I say they are, and sometimes what you say they are. But even under the broken umbrella of contemporary relativism, history has not yet been metamophosed into fable. Scholars may not agree on what happend, but they do consent to an actual happening. Your Napoleon may not be my Napoleon, but the fact of Napoleon is incontrovertible. To whatever degree, history is that which is owed to reality.

Znači, desilo se. Olujna ezoterika ’72. agresija ’92. U međuvremenu sam se rodila i na svu sreću, nisam poginula. A Karadžić i Dukić su mi dali šansu. I žele sada da im odam poštovanje zbog toga. Da priznam njihovu istinu. Istinu po kojoj sam ja ’92. pucala na njih. Granatirala ih, izgladnjivala ih. I sve tako, dok nisu odrasli da mi se suprotstave. U Hloverkinoj emisiji, na HTV-u. Sve, dakle, zavisi od pozicije iz koje gledamo. Iz moje je Karadžić jedno, iz tvoje – nešto posve drugo. Ali da je loš pjesnik – to je povijesna činjenica. Da je zločinac, također.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: