Žena u borbi

Razlog zašto ne pišem? Zato što je razloga da pišem – previše. Sve se češće uhvatim da razmišljam o tome zašto bih trebala o nečemu pisati, a ne kao ranije – kako o tome pisati. Zašto je postalo temeljno pitanje i kada se ono krene multiplicirati – hitno mi treba dijalog, neko ko će na ta moja zašto dati suvisla, odrasla zato. A odraslih nigdje na vidiku. Pitanja danas više niko ne shvaća ozbiljno jer ih ljudi postavljaju refleksno, bez iskrene želje da doznaju odgovor(e). Svako je pitanje danas: šta ima?, a odgovori na takvo pitanje besmisleni su kao i ono samo. Ona pitanja koja su ozbiljnija gotovo automatski ostaju bez odgovora, pogotovo ako ih postavljaju feministkinje.

Krenimo od paradoksa koji me prati već nekoliko tjedana i preko kojeg mi je možda po prvi put postalo jasno da moje tijelo više fizički ne može da podnese stvari na koje je prije odmah reagiralo: kao da su se u meni nakupili alergeni i sad ne mogu više imati kratkotrajnu alergijsku reakciju (na ljudsku glupost, na primjer), nego je moja svakodnevnica postala jedna kontinuirana alergijska reakcija od koje se više ne mogu oporaviti i doći do riječi. Paradoks o kojem govorim poklopio me je prije nekoliko sedmica. Gledala sam Discovery, točnije – emisiju o albino sestrama u Tanzaniji čiju su treću, također albino sestru, ubili na spavanju. Razlog ubistva? U Tanzaniji se vjeruje da udovi albino ljudi imaju magijsku vrijednost i puno se novaca plaća da bi se do ruku i nogu ovih ljudi došlo. Djevojčicu koju su zaklali na spavanju, prodao je njezin otac. To što je otac sudjelovao u ubojstvu vlastite kćeri – nije me ni najmanje iznenadilo. Ono što me potpuno paraliziralo jeste činjenica da su ubice djevojčicama, dok su klali jednu od njih prijetili riječima: nemoj me gledati, ako me pogledaš ubiću te. Mrak je, ne vidi se prst pred okom. Sve i da je bilo osvjetljenja – djevojčice ubojice ne bi vidjele jer je glavni simptom albinizma – skoro potpuno sljepilo oboljelih. Ta mi je prijetnja natjerala suze na oči: neznanje ubojica je, dakle, toliko da oni zapravo ne znaju što je albinizam od kojeg na tako grozan način žive. Potpuno sam se raspala. Danima sam pokušavala napisati dvije suvisle o tome što me je potreslo i onda je došlo prvo: zašto? Sad već znam da je to moje zašto? također simptom, prvi simptom – razočaranja i zasićenja, protiv kojeg se ovim tekstom pokušavam boriti.

Nakon ovog, prvog, redali su se slučajevi na koje bih ranije reagirala bez pardona. Na primjer, tekst Srećka Horvata u Večernjem gdje kaže da je Severina napravila za feminizam više od feministkinja, ali ju je on bez obzira na taj uspjeh „raščerečio“ jer je depolitizirala problem nezaposlenosti brošem koji je obukla na neku modnu reviju. Kao – nemaju nezaposleni ništa do tog njezinog broša. A od njegovne kolumne imaju? A onda, prije nego sam imala prilike ozbiljnije reagirati, opet poražavajuće pitanje, znak moje rastuće melanholije i rezignacije: zašto da o tome pišem? Severina nikada neće pročitati Srećkov tekst, Srećko nikada neće pročitati moj jer postoji ljestvica, a feministkinje su, kako god se okrene, na njezinom dnu. Pitanja koja one postavljaju već dugi niz godina, nikome ne prijaju jer bi odgovoriti na njih značilo priznati da za takvim pitanjima postoji potreba. Horvat bi, na primjer, pisao drugačije da o broju nezaposlenih mora kontemplirati iz pozicije nezaposlene tekstilne radnice koju Severina nosi na sakou. Onda bi se možda zapitao i o sudbini svih potplaćenih tekstilnih radnica koje su taj sako sašile i o tome zašto o njima govore još samo feministkinje koje on tako s visoka, tako zdušno i bez pokrića – pljuje. Ljudi bi se, uključujući i Horvata, trebali zapitati zbog čega im feminizam toliko smeta. Zašto im smetaju pitanja koja feministkinje postavljaju? Misle li da je doista irelevantan podatak da ubijaju žensku djecu u Kini? Da je otac u stanju zlostavljati vlastitu kćer ili dati nekome da je ubije? Da žene primaju manje plaće od muških kolega? Da je na promotivnom spotu Hrvatske turističke zajednice – gola ženska, a ne muška stražnjica? Tisuću feminističkih zašto na koje se niko ne trudi dati odgovor.

I onda mi je večeras sinulo da, bez obzira na zasićenje, ne treba pristati na šutnju. Odustati od feminizma znači odustati od pitanja koja nešto znače. Ne samo meni, nego i onima koji se feminizma boje i koji ga pokušavaju prikazati kao potpuni politički promašaj. Horvat, Severina, Discovery, bez feminizma postaju posve nevažne epizode. Nema više komentiranja bitnog: tanzanijski lovci na udove postaju kuriozitet, Horvatov tekst o Severini postaje samo još jedna od kolumni u dnevnim novinama. Bacanje monografije o Kati Pejnović u smeće, zajedno sa stotinama drugih knjiga ispred Hrvatskih studija – postaje anegdota koja će se povremeno prepričavati jer niko neće reagirati. Ako do reakcije i dođe o tome će razgovarati samo muškarci – žene će slijegati ramenima jer ne žele „pametovati“ i biti feministkinje. Feministkinje – one su novi gubavci. Ili, još bolje, albino nacija koja ne vidi dalje od vlastitog prsta. Još samo da se u Hrvatskoj i BiH usaglase kako živa feministkinja donosi nesreću, ali njezini udovi imaju povoljno djelovanje u magijskim ritualima – i lov može početi. Zbog toga želim i dalje držati blog u ruci, s dovoljno municije da raznesem sve te predrasude i one koji ih uzgajaju. Zbog toga želim pucati direktno u čelo, srebrnim metkom – da se ne ponovi.