Zahvala internetu

Kad se nešto zanimljivo događa – mislim: trebam to otići reći ljudima. Nema veze što ima ljudi u blizini: nešto nisam rekla ako to nisam rekla na internetu. Izvan interneta ostaju stvari koje ne vrijedi spomenuti nigdje. Neki sam dan, na primjer, na ulici vidjela Dolores Lambašu i malu Lanu Radeljak i htjela sam to napisati na fejsu, da znaju ljudi da Dolores stvarno postoji, ali su se onda desile bitne stvari. Zagreb prajd i moj sukob s mladim fašistom u tramvaju. Dogodio se upliv hrabrosti u stvarnost: moj jezik živi svoj internetski život i izvan interneta. Nije me bilo briga hoće li grupica huligana nasrnuti na mene jer ne mogu više šutjeti. Da nije interneta – vjerojatno bih i tada bila manja od makova zrna. Ali evo – gledam u tog upišanca (i njegove šutljive satelite) koji mi prijeti smrću i ispred sebe vidim Dolores i Vlatku: mlaćenje prazne slame. On mene kolje prepoznatljivim prelaskom prsta preko vlastitog vrata, ja njemu pokazujem srednji prst. I nije da me nije strah, ali dogodilo se ono što sam uvijek priželjkivala – bila sam hrabra. Kasnije, po povratku s prajda, Brane me upozorava da požurimo doma jer je već imao negativno iskustvo, ali mene boli ona stvar jer imam internet. Osnažio me i moram mu odati počast.