Devedesete

Sve se češće uhvatim kako mislim na devedesete, ponukana njihovim posljedicama. Svaki je sentiment, međutim, nestao: prošlo vrijeme ne osjećam, samo ga mislim. Sad na devedesete gledam s mjesta koje mi tih godina nije bilo dostupno. Dijelom zato što sam tada bila dijete, dijelom zato što sam bila na drugoj strani. I dok stariji ljudi nevoljko i ogorčeno pričaju o svemu (ili pričaju onako kako su pričali tada), ja tek sad dobijam glas – zato što tek sad dobijam informacije. Zapravo, ne mogu reći tek sad jer je vrijeme na prostoru bivše Jugoslavije relativnije nego to teorija relativnosti predviđa.

Prije dva dana, na buvljaku koji je Tanja organizirala u sklopu Voxa, kupila sam dva broja magazina Kult (prvi i četvrti broj, oba iz 1995. godine). Ako sam se kupnjom starih brojeva Erotike vratila u prošlost, kupnjom Kulta – približila sam se sadašnjosti. O tome kako je bilo živjeti u Jugoslaviji ’85. i u Hrvatskoj, deset godina kasnije, najbolje svjedoče žene. U Erotici su sve gole, u Kultu neke jesu, neke su u narodnim nošnjama, a neke su – Ankica Tuđman. Ta hrvatska gradacija iz devedesetih otkriva da postoji žena za svaku priliku. U doba rata – svaka ima svoju ulogu i ne mogu sve biti gole. Žene koje su bitne – pjevaju, glume. Muškarci koji su važni – nose puške, bave se politikom i gospodarstvom. Devedesetih je sve na svom mjestu. Čini se da je tako i ostalo.

I sve je očitije – ne postoji nijedan razlog zbog kojeg bismo se devedesetih trebali rado sjećati. Oni koji se tih ratnih i poratnih godina rado sjećaju – svoje razloge imaju u off shore bankama. Hrvatska, dakle, u odnosu na Jugoslaviju nije izgubila samo muf. Sinoć smo imali prilike gledati Milenu Šenator u Latinici. Njezino svjedočenje o tome kako su se novci dobavljali i trošili devedesetih – govore o tome kako se dobavljaju i troše danas. Sad napokon znam zašto je Sanader otišao. Nažalost, devedesete nisu otišle s njim.