Suvišni ljudi

26 ruj.


by Ed Templeton

U svom tekstu 5 prijedloga Biškupiću, objavljenom u Globusu (broj 1032, 17. 9. 2010.), Robert Perišić se osvrnuo na nedostatak ekonomske neovisnosti hrvatskih pisaca i kritizirao državnu politiku koja pisce stavlja u nepovlašten položaj u odnosu na ostale umjetnike (poglavito one koji se bave izvedbenim umjetnostima). Perišićeva je, dakle, tvrdnja da se od pisanja u Hrvatskoj ne može živjeti te da pisci u svojim poznim godinama ili čak u vrijeme kada bi trebali najbolje pisati – moraju umjesto o pisanju, razmišljati o preživljavanju. Za usporedbu, pisac koristi i nogomet te tvrdi kako ni Modrić ni Olić ne bi postigli uspjeh da nogomet igraju iz hobija, nakon bauštele. Knjiški je moljac otvorio raspravu na svom blogu, reagirajući na spomenuti tekst. Neću ulaziti u razloge zbog kojih je Perišić u pravu, a Knjiški moljac nije, već ću iskoristiti priliku da podsjetim na sličnu raspravu koja se vodila između dva srpska autora na početku prošlog stoljeća. Riječ je Radoju Domanoviću i Borisavu Stankoviću.

Domanović je bio radikal (ne ovaj koji je danas Šešelj), vatreno je kritizirao monarhiju, ali se nakon svrgavanja kralja Aleksandra Obrenovića s vlasti 1903. razočarao u srpsku demokraciju koja po njemu nije donijela nikakve supstancijalne promjene. Domanović je, što je još važnije, pisao satire i polemičke tekstove koje su i danas više nego aktualni. S druge je strane Borisav Stanković, pisac koji je napoznatiji kao autor romana Nečista krv. Stanković je bio pravnik koji je čitavog života radio kao državni službenik. Rasprava o kojoj govorim počela je 1904. godine i vodila se u pisanoj formi, kao polemika.

Radoje Domanović je prozvao Janka Veselinovića i Stankovića da se izjasne o konferenciji pod naslovom „Suvišni ljudi u Srbiji“ koju je održala skupina pisaca s namjerom da ukažu na težak ekonomski položaj u kojem se pisci u Srbiji nalaze. Stanković zatim odgovara jednim iscrpnim tekstom o tome kako je ostao bez sredstava i to dok je bio u državnoj službi, u Parizu. (Pošto je tekst obiman neću ga ni prepričavati.) Domanović koji je u tom trenutku režimski pisac, odgovara sljedeće:

“Književnik živi od književnosti. Priznajem da su prilike u nas za književnost još takve da je hleb književnikov gorak. Ko ti je tome kriv? Taj si poziv tako mučan za naše prilike izabrao sam, izabralo ga tvoje osećanje. Na to te nije niko primorao, niti te je mogao primorati. Priznajem da se bolje rentira trgovati s jarećim i jagnjećim kožama nego pisati priče, i ako hoćeš ono što se rentira ti biraj to, to je tvoja volja. Niko ti neće stati na put. Ali, reći ćeš, ili će ko drugi reći: Znam, znam, prijatelju, u tom slučaju država je dužna da podiže i pomaže talente. Jeste. (…) Nećeš valjda tražiti da se svi zemaljski zakoni udešavaju prema tebi. Sem tvojih priča ima ova zemlja i drugih važnih, pa i važnijih potreba. Davao si ostavke, koje kako po tvom pismu izgleda, imaju ružnu motivaciju. Prema tebi se ima obzira, ne uvažava se i ti primaš platu, koju još nisu dobili tvoji školski drugovi, koji su stručniji premniji od tebe kao pravnici. Sem toga niko ti ne zabranjuje da naplaćuješ honorare. Književna zadruga te prihvata i izdaje tvoje priče. Vodi se o tebi računa. (…)
Pa baš da te i vlasti i današnji režim istinski gone, ti moraš imati ljubavi prema zemlji, ti se moraš tome muški odupreti, verovati u tom slučaju još pre, ne samo da nisi zališan, već potreban. Puškin i Dostojevski nisu kukali, već se borili.(…)”

Zanimljivo je vidjeti kako je Domanović, koji je inače sasvim ispred svog vremena i čiji britki i satirični komentari i tekstovi pogađaju u sridu, u ovom slučaju – potpuno pogriješio. Ne samo da se stavio na stranu režima (u koji se ubrzo potom posve razočarao), nego se okrenuo sam protiv sebe. U trenutku u kojem je Domanović na sebe preuzeo ulogu „dobročinitelja“ koji je Stankovića i Veselinovića htio upozoriti da su se tom konferencijom kompromitirali, kompromitirao je samoga sebe: pisac ne može biti do te mjere politički involviran, a da ne izgubi kredibilitet. Stanković je to odlično znao. Iako je obnašao funkciju birokrate, shvaćao je taj posao kao nuždu. I sam Domanović, uostalom, priznaje kako je pisanje poziv. Zbog čega je onda tako problematično tražiti državnu plaću za to?

Problem je puno dublji nego se iz Perišićevog teksta i Moljčeve reakcije da naslutiti i upravo nam Stankovićeva i Domanovićeva prepiska govori u čemu je stvar. Da je kojim slučajem Domanović kao pisac bio na državnom budžetu, a ne samo pristalica radikala i vatreni zagovornik njihovih ideja – pisao bi posve isto, ali bi se poremetila ideološka „ravnoteža“ koju su još romantičari uspostavili. Veza između pisaca i domovine, tj. ljubav među njima – ne smije biti uslovljena novcem jer bi u tom slučaju nacionalistička demagogija izgubila svoje glavno uporište i glavno sredstvo za indoktrinaciju: rodoljublje i pjesničko nadahnuće koje mu služi – nemaju cijene! Uostalom, jedno je otvoreno plaćati pjesnika ili pisca, a drugo je davati mu novac ispod stola. Ako bi država plaćala pisca – onda bi se stvarno vidjelo da li je postala demokracija ili ne. Dobiti novac i svejedno pisati kritički, a da se zbog toga ne snose “posljedice” – bio bi veliki korak za tadašnju Srbiju, a bogami i za današnju Hrvatsku.

p.s. Bila sam u pravu: zašto Ferića, Bulića i Cvetnića nisu sredili za slikanje kao što su napravili sa spisateljicama? Možda su mogli šarmom da pridobiju Biškupića.😛

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: