U intervjuu koji je dao Guardianu, trenutno najtraženiji bjegunac i neprijatelj SAD-a br. 1, Julian Assange – objašnjava natpis na svojoj majici: Grav deg ned i tide. Dig down in time, kaže. U Norveškoj se izreka odnosi na preživljavanje u planinama: kopaj u snijegu da bi se spasio. U novinarstvu – kopaj duboko u arhiv. (U Hrvatskoj je, na primjer, najpoznatiji rudar Viktor Ivančić, no treba imati na umu da je arhiv u koji se on vraća – s nekolicinom entuzijasta, sam napravio i to u vrijeme kad drugi nisu htjeli kopati ništa osim vlastitog nosa.)
Podacima je, naravno, sve lakše manipulirati, s tim da se manipuliranjem i brisanjem bave upravo oni koji te informacije proizvode jer su uglavnom inkriminirajuće za one koji imaju moć da ih plasiraju u javnost kako im odgovara. Assange je upozorio kako postoji opasnost da određeni dokumenti jednostavno nestanu s interneta, iz arhiva (koje su sada pohranjene na računalima) i da se protiv toga treba boriti. Upravo je to bio povod da se objave dokumenti koji se tiču rata u Iraku i diplomatske prepiske između američkih ambasadora i Washingtona, a koji su sada dostupni svima (to jeste, onima kojima je omogućen pristup adresi WikiLeaks).
Mišljenje svjetskih dužnosnika je da se to nije smjelo dogoditi. Vjerojatno jer je tajnost podataka jedan od osnovnih postulata diplomacije: kao da je u opisu posla – lagati u lice, a onda lagati još malo. Osim toga, treba sačuvati nesrazmjer u informiranosti, koji je poput onog u obrazovanju: što više novaca imaš, to je veći tvoj utjecaj. Što je veći tvoj utjecaj, to više informacija imaš. Što si informiraniji – to si moćniji. Što si moćniji to si bogatiji. Riječ je, dakle, o zatvorenom krugu koji nije lako razbiti. Čini se da Assange želi, zajedno sa svojim timom, napraviti upravo to – uništiti taj začarani krug i politički osnažiti ljude koji se ne bave diplomacijom i nemaju novac kojim bi informacije mogli kupiti.
Nažalost, čitajući različite novine, blogove i forume koji su se uhvatili u koštac s ovom temom, uočila sam da u komentarima (koji su jednako važni kao i tekstovi ispod kojih stoje) ima dosta onih koji Assangeov poduhvat omalovažavaju. Ne govorim o onima koji su na strani vladajućih, o desničarima i ljudima od kojih je takva reakcija posve očekivana, već o cinicima koji misle kako je sve uzalud, koji već znaju da je sve uzalud. Takvi su nas luzeri i doveli u pat poziciju. Njihov stav da se život događa drugdje, da ne možemo napraviti ništa što bi situaciju popravilo – drži moć tamo gdje ona može najviše nauditi, u rukama onih koji je ne žele podijeliti.
Građanski neposluh nije nikada bio popularan, ali sada je ozloglašeniji nego ikad prije jer je internet olakšao aktivističko djelovanje onima koji ne pristaju na šutnju – ni svoju, ali ni šutnju političara i ostalih moćnika. Zbog toga ne čude pozivi da se WikiLeaks proglasi terorističkom organizacijom, a njezin osnivač i glavni urednik Julian Assange – ubije.
Naravno, cinicima koje sam spomenula ni taj poziv na linč nije dovoljno alarmantan jer, pobogu, svi ti silni podaci koji su procurili – ne govore ništa novo. WikiLeaks je pun irelevantnih, tračerskih podataka o svjetskim liderima. To nisu informacije zbog kojih vrijedi umrijeti. Assange je, stoga, obični pozer, a svako ko mu vjeruje – najobičnija budala i naivčina.
Među nevjerne Tome spadaju i Jon Stewart i Steven Colbert – poznati američki komičari, kojima ovaj Assangeov potez baš i nije sjeo. Colbert se šali na Assangeov račun i tvrdi kako je Australcu stalo do transparentnosti u politici jer je i on sam toliko blijed da je proziran. Smiješno? Hmm…ne baš. Ako Assange ne može računati na podršku onih koji se predstavljaju kao neovisni mediji i koji itekako profitiraju od objavljivanja podataka i informacija koje bi im drugačije bile nedostupne, na koga se onda čovjek željan promjene može osloniti? Čak i da podaci koje je WikiLeaks pustio u promet nisu posebno važni – reakcija na njihovo objavljivanje i više je nego zabrinjavajuća.
Postoji, međutim, jedan intervju koji pokazuje kako te „irelevantne“ anegdote iz političkog svijeta, koje su američki ambasadori slali doma – jesu politika danas. Riječ je o intervjuu koji je osnivač Facebooka, Mark Zukerberg, oduševljeno vodio (zajedno s još jednim kolegom) s bivšim američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom. Bush trenutno promovira svoje memoare Decision Points, i u sklopu promotivne turneje o knjizi je govorio i s Fejsbukovcima.
Odmah na početku Bush objašnjava kako je upravo anegdotalnost ono što politiku čuva od zaborava. Prepričava, zatim, publici zgodu koja uključuje tadašnjeg ruskog predsjednika Vladimira Putina. George W. Bush pripovijeda o tome kako su Putin i on provodili puno vremena zajedno te da je jednom prilikom Putinu predstavio svog psa Barneya, škotskog terijera. Putin nije bio pretjerano oduševljen što je Busha malo povrijedilo, ali nije rekao ništa. Godnu dana kasnije – Bush je bio u posjeti Rusiji i ovom mu je prilikom Putin predstavio svog psa, koji je bio ogroman i zvao se Conny (ili Coney?) i to ovim riječima: veći, brži i jači od Barneya. Kasnije je Bush tu anegdotu podijelio s kanadskim premijerom koji mu je rekao kako je dobro što mu je Putin pokazao samo psa.
Bivši predsjednik je publici zatim objasnio kako ta Putinova opaska i ta anegdota govori puno o tadašnjim rusko-američkim odnosima. I doista – govori. Ne samo da pokazuje kako su na čelu dvije velesile bila (i ostala) dva idiota, nego govori i o tome kako su se nakon hladnoratovskih previranja, napetosti između dvije zemlje nastavile.
Takvi “beznačajni” razgovori govore o kompetencijama koje diplomate imaju, odnosno nemaju: sjetite se samo ko spada u našu političku elitu. Dovoljno je prisjetiti se Sanaderovog odlaska o kojem i dalje ne znamo ništa, pa ustoličenja njegove nasljednice. Postoje stvari koje su smiješne, ali ništa manje važne za funkcioniranje diplomatije i onoga što o njoj ovisi. Ko može reći, uostalom, da je nevažan podatak da je američka vlada ucjenjivala Sloveniju – da ukoliko ne prihvati jednog zatvorenika iz Guantanama, slovenačka delegacija neće moći u posjet Obami?
Ima, na svu sreću, nas koji želimo znati svaku sitnicu. Oni koji znaju koliko su te sitnice važne, znaju koliko je važan građanski neposluh, znaju koliko je važan WikiLeaks. No, koliko god ljudi shvaćalo vrijednost političkog angažmana – uvijek će biti onih koji djeluju poput sidra: nemoguće je pokrenuti masu u kretanje koje ona ne želi. Stajati na mjestu puno je ugodnije jer ne zahtijeva nikakav napor niti odricanje. Lakše je rugati se onima koji se kreću i omalovažavati ih, nego biti među njima. Zbog takvih budala, angažirane pojedince društvo označava kao slobodne radikale, iako to uopće nisu. Assangeov potez je označen kao kontroverzan samo zato što drugi mediji ne rade svoj posao. Nikako ne možemo reći da je uzaludan ili suvišan. Bio bi da je međunarodna politika transparentna. Ovako – WikiLeaks je sve, samo ne pucanj u prazno.
P.s. O zavrzlami oko Interpolove tjeralice za Assengeom zbog sumnjičenja za zlostavljanje u Švedskoj, drugi put.
U carstvu melanholije 