Naježim se kad na televiziji ili u novinama ugledam lik i djelo Jadranke Kosor. Ne zato što je Kosor članica HDZ-a, već zato što je ona strvinar koji se prodaje za golubicu mira. I ona je, kao i svi aktualni hrvatski političari, stasala na truplu Jugoslavije, a njezine su formativne godine, razdoblje prije samosvijesti, protekle u znaku samoupravljanja. Morala je nesumnjivo proći kroz sve Kardeljeve tekstove o samoupravljanju, a ako ih i nije čitala, onda je barem morala s tih knjiga brisati prašinu kod kuće, i to sa svih pet tomova – 1,2,3,4,5. Ne bi me čudilo da je tako naučila brojati. No na spomenutom truplu nije stasala samo Jadranka Kosor, već i narod pod njezinom vlašću. Ipak, bitna razlika postoji: premijerka je lešinar, dok puk čine obični crvi koje premijerka lako može pojesti i kada se pretvara da je golubica. Čemu onda uopće to pretvaranje, taj lažni preobražaj?
Nakon svečanog zaključenja pregovora s Europskom unijom, čiji je direktni prijenos iz Bruxellesa za HTV simultano prevodio premijerkin sin, Kosor je od svojih ministara dobila poklon kojim su joj se željeli zahvaliti na tom povijesnom trenutku, odnosno na još-malo-pa-ulasku. Ispada tako da je za završetak pregovora i kasniji pristup EU odgovorna isključivo Jadranka Kosor. Hrvatska će, dakle, za dvije godine postati 28. članica Europske unije zahvaljujući Kosoričinom osobnom naporu.
Dvadeset godina ranije, otac HDZ-a, Franjo Tuđman, također je osobnim naporima izbjegao „prijevremeni“ ulazak Hrvatske u EU. Za one koji se ne sjećaju ili to možda ne znaju: zemlje članice tadašnje Europske zajednice pokušale su početkom devedesetih potkupiti čelnike jugoslavenih država kako bi se, navodno, SFRJ raspala u miru. Ako se ne varam, jedino je Crna Gora uzela novac, koji je pod pritiskom Beograda morala potom vratiti. Famozna je tadašnja izjava Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića kako oni nisu potkupljivi i da im taj novac ne treba! Jasno je, naravno, zašto Tuđmanu nije odgovaralo rastati se u miru, jer se u tom slučaju ne bi lako mogao riješiti svih crba u zemlji. Prvo je trebalo opustošiti i preorati zemlju, da bi dvadeset godina kasnije Jadranka Kosor uzela novac koji je njezin duhovni otac s indignacijom odbio.
Kad kažem da je Jadranka Kosor strvinar, ne mislim na činjenicu da je na mjesto premijerke došla Sanaderovim dekretom, a ne parlamentarnim izborima, da se nahranila njegovim naglim odlaskom, odnosno političkim suicidom, mada i to ide u prilog mojoj tvrdnji. Ne, Kosor je (kao i ostatak političke elite, da ne bude da i opozicija nije žvakala isti leš) – lešinarka ne samo zato što se devedesetih hranila raspadom Jugoslavije, već i zbog činjenice da se upravo sad hrani truplom Europske unije. EU je ono što je održava u životu, iako je u prvoj fazi raspada. Paradoksalno, iako je posve jasno da je Unija odumrla – istovremeno je i sama strvinar par excellence: ne samo da ju je kolonijalizam digao iz pepela i othranio, već se hrani zemljama kao što je Grčka, koje u njezinom tijelu otkazuju poput oboljelog bubrega.
Možda zvuči banalno, ali svejedno je istina da nije euro ono što treba upumpati u Grčku. Grčkoj dati novac, da bi ga ona potom vratila u banke onih zemalja koje su je u prvom redu i zadužile – nema nikakvog smisla. Osim Hrvatskoj, naravno, jer bi njoj za promjenu dobro došao i slab euro. Da iskoristim još jednu bio-metaforu: euro možda jeste virus koji polako ubija nekonkurentne članice Europske unije, ali u odnosu na mitomanske priče o izgubljenom ratu 1945. godine, Hrvatskoj se i takva valuta može učiniti pomakom na bolje.
Tu dolazi do zanimljivog obrata – jer iako je posve jasno da se procedura hranjenja nije promijenila, Kosor svejedno mora posegnuti za pomodnijim identitetom, naime identitetom golubice mira. Glavni razlog tog maskiranja je činjenica da su ratovima na prostoru bivše Jugoslavije ljudi doista bili suočeni s leševima, i to leševima svojih najbližih: civilne su žrtve pokazale da lešinarska politika proizvodi svoju hranu, svoje političko gorivo. Ljude koji su iskusili ratne grozote treba namamiti idejom stabilnosti, koju Europska unija već godinama glumi.
Istina je, međutim, da EU koja i sama pokušava iz sebe izvući što više, pa čak i ako to znači jesti samu sebe, traži failed states da se održi u životu. Tako dolazimo i do 28. članice, Hrvatske, koja s velikim optimizmom čeka da je transplantiraju u tijelo Europske unije. (Možda na mjesto Grčke, tko zna.) No kako odluka nije na Jadranki Kosor (iako ona tipično sanaderovski odnosno megalomanski tvrdi da će ona biti ta koja će Hrvatsku uvesi u EU), već na narodu – treba ideju ulaska predstaviti u što sjajnijem svjetlu. Za tu je priliku Kosor prinuđena predstaviti samu sebe kao nositeljicu mira i europskog napretka i prosperiteta.
Ne znam tko joj vjeruje, ali ja sigurno ne. Kao prvo, iza mene je iskustvo rata utemeljenog djelomično na ekonomskoj nejednakosti nekadašnjih jugoslavenskih republika. Drugo, vidim što se s EU događa. Smrt Jugoslavije svakom bi trebala biti pouka, pogotovo onima koji su u njezinoj smrti direktno sudjelovali, ali izgleda da su lešinarski apetiti na prvom mjestu. Hoće li se sutra ispostaviti da je Hrvatska isporučena EU kao fast food, da zaustavi kruljenje u želucu – ostaje da se vidi. Razloga za skepticizam sigurno ima. Razloga da se iza prosperiteta koji EU obećava vidi ono što doista slijedi – također ima. Dovoljno je pročitati svjetsku štampu, poslušati ljude koji u Europskoj uniji već žive, ako se tolika zaduženost uopće može nazvati življenjem.
U carstvu melanholije 