Dok čitam vjesti o pobjedi desnice u Španiji, o tome kako je PP obojio Španiju u plavo, u sjećanje mi dolazi jedna anegdota o bojama. Naime, prošle mi je godine na tulumu ispred jednog zagrebačkog kluba neki vidno pripit frajer rekao kako je njegov najveći san jebati riđokosu djevojku. Onda me je pogledao i dodao: ali ti se farbaš.
Španiju BiH i susjedne zemlje podsjećaju pomalo na njezinu balkansku verziju.
Nisam se u tom trentku najbolje snašla, ali sad, nakon godinu dana, imajući u vidu politički kolorit Europe, znam točno koga bih mu predložila: Bosnu i Hercegovinu. Nitko ne očekuje da je BiH narančasta – stalno se nagađa je li zelena, ili crveno-bijela, ili crna ili plavo-žuta s bijelim, ali – vjerujte mi – jest, narančasta je i gore i dolje – i u Bosni i u Hercegovini. Predložila bih mu je jer mladić ima san, a svi znamo da je BiH zemlja koja ispunjava sve naše snove i ostvaruje sve naše želje (ali samo dok one imaju veze s jebanjem).
No ako mislite da je BiH naračasta zahvaljujući svojoj platonskoj vezi s Den Haagom i Kraljevinom Holandijom, moram vas razočarati. BiH nije momčad Ajaxa – ona svoju narančastu ima zahvaliti tome što nikada nije zabila nijedan gol. Bosna i Hercegovina je narančasta poput iskvarcanog lica dizajnera Valentina Garavanija, lica koje izaziva podsmijeh.
Da sam u pravu, najbolje govori Failed States Index iz 2011. Bosnia and Herzegovina se nalazi na 70. mjestu – u narančastoj zoni, što prevedeno na jezik zapadne demokracije znači – u opasnosti. (Prošle je godine bila za deset mjesta gora.) Na prvom je mjestu Somalija, a od zemalja bivše Jugoslavije, BiH ima najviše bodova. Skoro trideset mjesta iza je Srbija. Potom slijede Makedonija i Albanija. Hrvatska je 132. Ona je zadnji put bila narančasta 2006. godine kad je imala Sanadera. Crna je Gora za dva mjesta bolja, a Slovenija je bliža Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu nego svojim susjedima. (Naklonimo se njezinoj zdravoj, zelenoj boji.)
Ne mogu reći da je narančasta prirodna boja Bosne i Hercegovine, ali ona već dugo vremena inklinira istim tonovima koji bi, da se nalaze na ljudskoj glavi, ukazivali možda na strastvenost, ali kad se prenesu na politički plan – znače upravo obrnuto – letargiju. BiH se toliko navikla na svoju boju, da je razvila pjegice po čitavom tijelu i ne podnosi izlaganje suncu, već se krije u mraku koji je uvjetovan lošom političkom situacijom u zemlji.
Kako protumačiti činjenicu da se druge zemlje boje u plavo ili crveno, zavisno od boja pobjedničkih stranaka, dok je u slučaju BiH dominantna boja – neparlamentarna, nedržavotvorna naračasta, boja čija je osnovna karakteristika da ne pokazuje ni lijevo ni desno već dolje, kao kod propadanja kroz zemlju? Vrlo jednostavno: s obzirom na različite preference građana, BiH se zasipa različitim bojama, što uvijek – bez ozbira na to kako se boje miješaju – rezultira narančastom jer ona ukazuje na unutarnji razdor i činjenicu da Bosna i Hercegovina ne funkcionira kao država.
Narančasta rupa (ulaz u BiH) u pustinji Karakum u Turkmenistanu.
Da je BiH umjetnica, da piše ili slika, ne bismo imali problema jer bi u tom slučaju njezine identitetske muke mogle biti umjetnički eksploatirane, ali ovako smo suočeni s entitetskim problemima – sa stvarima koje neće stajati na zidu neke galerije, već će biti izložene čitavom svijetu na onlajn listi propalih zemalja i zemalja koje će tek propasti. U slučaju da je BiH umjetnica, pijani mladić je ne bi mogao tek tako pojebati – ali u slučaju zemlje BiH, možda ne bi ni htio. Ne zato što se farba u narančasto, već zato što i pijan čovjek vidi da s njom nešto nije u redu.
U carstvu melanholije 
