Kako pisci vide filozofe
Kad pisac ne zna što bi sa sobom, on ide tamo gdje su filozofi. To je zlatno pravilo od kojeg autori rijetko odstupaju. Razloga je mnogo, ali je najvažniji svakako činjenica da su filozofi neiscrpan izvor spisateljskog materijala, zlatna poluga književnog svijeta. Filozofi, dakako, uzvraćaju udarac prisvajajući i rastežući literarna djela kako ih volja ili, što pisce još više boli, indoktrinirajući same autore – školujući ih da čak i poeziju pišu kao filozofi – loše. Neki bi rekli – izuzetno loše, ali uz polupismene filozofe ima onih koji jako dobro pišu, koji su i sami pisci. Sjede na dvije stolice što je veliki dar za čitatelje, ali noćna mora za njihove kolege. No takvi su slučajevi rijetki i na njih se ne gleda s odobravanjem.
Uzmimo na primjer jednu filozofsku konferenciju, neposjećenu kao što je s takvim konferencijama inače slučaj. Nekolicina se pisaca infiltrirala i sjedi u zadnjim redovima, neki su bili dovoljno bahati da sjednu u prve. Filozofima treba vremena da ih uoče jer su toliko zaokupljeni raspravama da nemaju vremena za druge stvari. Pisci zato rade punom parom. Cerekaju se, hvataju bilješke, rugaju se filozofima i njihovim facijalnim ekspresijama (kao što se rugaju i muzičarima), rugaju se onome što filozofi govore.
Filozofi poput Aleksandra, koji prvi drži svoje izlaganje, za pisce su raj na zemlji. Aleksandar ima Lacoste majicu i zlatan prsten koji nosi na malom prstu lijeve ruke. Haute living, reklo bi se. No bez obzira na profinjenost njegove odjeće, Aleksandar ima velikih problema s običnom flašom vode. Pisci već neko vrijeme promatraju njegovo neodlučno prinošenje i odmicanje flaše ustima. Filozof bi htio nakvasiti malo svoj govor o Kantovoj kritici, o Daseinu, o kategoričkom imperativu. Jao, jao – slušamo ga već sat vremena, pisci se meškolje. Postavlja se pitanje hoće li uzbuđeni filozof prosuti flašu s vodom zbog svoje drhtave ruke. Kant ga, nesumnjivo, uzbuđuje. Pobogu, čuje se iz zadnjih redova – popij više tu jebenu vodu! Ne zna pročitati vlastiti rukopis, rekao je neki mlađi pisac. Jesu li svi filozofi takvi?, pita kolegicu. Nisu, kaže ona.
Ispred pisaca sjedi jedna plavuša, također filozof – Englez koji se vrpolji na mjestu i piše nešto ukoso na papiru. Ljevak je i piscima je nekako drago zbog toga. Pišu li filozofi iste gluposti i lijevom i desnom rukom?, pita mladi pisac. Naravno, kaže spisateljica. Da pišu pametno, bili bi pisci. Ali s njezinim se stavom ne slažu svi. Nisu svi pisci – pisci, neki su pisci filozofi i pišu jednako loše, kaže netko. Razgovor polako zamire, pisci su gladni i žedni. Nitko više nema ništa glupo za reći.
Da smo umjesto konferenciji, prisustvovali nečijoj komemoraciji, u oči bi nam upala bitna razlika između pisaca i filozofa. Samo pisac može sjediti na nečijoj komemoraciji i žvakati glasno žvaku, jecajući pri tome i gutajući vlastite suze. Filozofi plaču, ali ne nad drugima. I ne tako neukusno. To nikako. Nad pokojim piscem možda, koji se po njihovom mišljenju izdigao iznad prosjeka i stupio svojim pismom u njihovo društvo, ali i to je rijetkost.
Kako filozofi vide pisce
U međuvremenu se konferencija o njemačkom idealizmu (ili štoveć) nastavlja i pisci se (iako ni sam ne znaju reći zašto) vraćaju na to mrsko mjesto i negoduju. Jedan ih namršteni filozof promatra s kraja prostorije. Nervozan je jer vidi da neotesani pisci ne prosuđuju ono što filozofi govore, već samo njihov izgled. Sude o površnim stvarima koje samo pisce mogu zanimati. Aleksandar i dalje ne zna da li bi se napio vode ili ne. Pisci mu se smiju. On, međutim, ne mari previše. Ali taj jedan filozof, on izgleda primjećuje što su pisci naumili napraviti s njihovim licima – literarizirati ih i ustaje polako sa svog mjesta i traži da grupica pisaca napusti konferenciju: Nije ovo fudbalska tekma, kaže ljutito, pa da pljujete tuđi tim. Skoro svi pisci odlaze, ali onaj mladi s bezbroj pitanja ostaje jer može proći kao filozof.
U trenutku u kojem pisci izlaze iz dvorane, jedan od filozofa objašnjava individualno iskustvo: kad gledam crveno, vidim li ga na isti način na koji ga na primjer vidi Aleksandar? Pisac koji je ostao, sjedi iza poprilično čupavog filozofa od kojeg ne vidi ništa, čak ni primjere na ploči, čuje to crveno i prva stvar koje se sjeti je žena iz prvog reda, ona je u crvenom jer ipak je on pisac i ima određene nedostatke. Pisac je ograničen tim nedostacima i zato, po mišljenju filozofa, on ne zna razmišljati ispravno. Filozof dalje govori: neću vam čitati primjere, nemamo dovoljno vremena, i pisac govori (u sebi, naravno, jer je kukavica) – Hvala bogu!, ali baš se u tom trenutku sjeti da je ateist i da nema nikakve potrebe da se bogu zahvaljuje na nečemu što bog nije napravio. Samo još jedan pasus, govori filozof odugovlačeći. Stvarno nema boga, doista ga nema, misli pisac. Ovo je dokaz. Filozofi ne znaju prestati govoriti. Da ima boga ne bi bilo filozofa! Ali pisac ne ustaje i ne izlazi van jer je vani snijeg. – 14ºC nije temperatura na kojoj se izmišljaju remek djela. Pisac na toj temperaturi ne može izvući ništa iz guzice, toliko je stisnuta od zime.
Još uvijek iznerviran, mladi pisac uoči filozofa koji je obučen u pastelne nijanse. Izgleda kao da je krenuo na plažu. O čemu će govoriti? O Bergsonu? O ne! Onda malo Sellars i tako redom. Svašta je na kraju napričao. A plavušu da ne spominjemo. On stalno nateže prst, nateže ga i nateže. Koliko puta na dan filozof mora izdrkati da može skencentrirano pričati?, pita se pisac. Zašto plavuša nateže taj mali prst nije mu nikako jasno. To su vjerojatno zamjenske kretnje, nagađa pisac psihoanalitički.
Ukratko, kad su im u blizini, pisci o filozofima razmišljaju ovako: dobri su to ljudi. Dobri su im, međutim, samo ukoliko od njih imaju koristi. Kad filozof piscu krene zadavati glavobolju, odmah je šupak. I obrnuto.
Kako pisci i filozofi stvarno izgledaju
Disklejmer: Ova bi priča mogla, zapravo, biti basna jer ima pouku, ali nema životinjske likove jer su svi filozofi i pisci lijepi ljudi i mogu se učiniti ružnim samo neiskusnom oku.
U carstvu melanholije 