Monáda nije limunada

Autofikcija je zanimljiv i kontroverzan žanr, ako je uopće riječ o književnom žanru. Neki smatraju da je u pitanju nova književna vrsta, neki da je autofikcija pod-žanr, neki da je ona zapravo autobiografija kojoj se desila psihoanaliza. U svakom slučaju, ona je mjesto prijepora i žive rasprave o tome koliko fikcija može biti istinita, odnosno koliko istina može biti fikcionalizirana proznim književnim djelom. Od tog omjera istinitosti i laži po nekima ovise i vjerodostojnost i ugled samog autora. Namjerno kažem autora, jer kad govorimo o književnicama koje pišu autofikciju, njima se uglavnom spočitava da su lažljivice, bez obzira na količinu autobiografskih elemenata u njihovoj prozi. U fantastičnim djelima autorica traže se njihove biografije, u njihovim autobiografijama i autofikcijama pokušavaju se naći izmišljotine. Nastavi čitati

Bosna, zemlja lijepih žena

Donna Ares

Što sam duže u Zagrebu, sve mi je jasnije u kolikoj su mjeri hrvatski mediji autistični: sve što se Republike Hrvatske ne tiče direktno, završava u dnu stranice s golim ženama. Hrvatski mediji tako Bosnu najčešće spominju u crnoj kronici, to jest, ako je bila neka svadba na kojoj su se uzvanice otrovale pokvarenim mesom ili ako je nekome klizište porušilo kuću. Nastavi čitati

Daddy, daddy (pravi feministički tekst)

Pornografija nije moja jedina opsesija – tu je i poezija. Iako poezija rijetko kad ima isti učinak kao pornografija, jedna se formulacija jednako odnosi i na prvu i na drugu. Govorim o nezaobilaznoj „Who’s your daddy?“ formulaciji koja se već smatra općim mjestom pornografske vulgarnosti, ali je u poeziji možemo izgovoriti tek krišom – ili je radije ne izgovoriti nikako. Kad malo bolje pogledamo tko je to daddy u pornjavi, a tko je daddy u poeziji – dolazimo do bitne diskrepancije između dvije upotrebe istog izraza. Nastavi čitati

Pisci versus filozofi, clean version

Kako pisci vide filozofe
 

Kad pisac ne zna što bi sa sobom, on ide tamo gdje su filozofi. To je zlatno pravilo od kojeg autori rijetko odstupaju. Razloga je mnogo, ali je najvažniji svakako činjenica da su filozofi neiscrpan izvor spisateljskog materijala, zlatna poluga književnog svijeta. Filozofi, dakako, uzvraćaju udarac prisvajajući i rastežući literarna djela kako ih volja ili, što pisce još više boli, indoktrinirajući same autore – školujući ih da čak i poeziju pišu kao filozofi – loše. Neki bi rekli – izuzetno loše, ali uz polupismene filozofe ima onih koji jako dobro pišu, koji su i sami pisci. Sjede na dvije stolice što je veliki dar za čitatelje, ali noćna mora za njihove kolege. No takvi su slučajevi rijetki i na njih se ne gleda s odobravanjem. Nastavi čitati

Sto godina zlog demijurga – Emila Ciorana

U posljednjem broju časopisa Tvrđa možete pročitati temat posvećen filozofu Emilu Cioranu, za koji sam s francuskog na hrvatski prevela dva njegova teksta – eseje Zli demijurg i Misliti protiv sebe. Temat Emil Cioran i stoljeće sumnje je uredio Adrian Oproiu, a posvećen je stogodišnjici Cioranovog rođenja. Oproiu je također autor uvodnog tekst, a na tematu su surađivali i Andre Posmodi, Branislav Oblučar te prevoditelji Luca-Ioan Frana i Gordana V. Popović. Nastavi čitati