Proljeće u mome gradu

Kad sam u osnovnoj, a pogotovo u srednjoj školi pisala sve one isprazne školske sastave o cvijeću, jeseni i proljeću – o temama koje uopće nisu reflektirale odrastanje moje i mlađih generacija, mislila sam kako nas one ne pripremaju ni za što, da su te zadaćnice tek obična formalnost. Istina je, kako se kasnije ispostavilo, bila bitno drugačija.

Te nas zadaćnice možda nisu opismenile (to im i nije bio cilj), ali su nas pripremile za život bolje od bilo kakve ulice jer institucije i razni novčani fondovi pare daju samo onima koji pišu i razmišljaju u terminima tih sladunjavih srednjoškolskih sastava, i koriste opća mjesta šuplje tinejdžerske zanesenosti apstraktnim aktivizmom i borbom protiv nepravde, korupcije i droga. To su teme o kojima institucije žele slušati, teme u koje im se isplati ulagati novac.

Ove godine punim 30 godina. Shvatila sam, naravno, da bih u životu puno bolje prošla i dalje dogurala da sam kojim slučajem svoj spisateljski izričaj zadržala na amaterskoj, srednjoškolskoj razini, da i dalje sjedim u školskoj klupi, poštujem autoritet za katedrom i pišem ono što mi se kaže. Moji su interesi trebali biti lažno šećerasti kao što su to bile moje neiskrene, za peticu naručene školske zadaćnice koje sam čitala pred razredom.

Tko uostalom želi investirati svoj teško ukradeni novac u neposlušnog đaka? U osobu koja ne živi od srednjoškolkih literarnih formulacija, od kojih bi se i jeseni i cvijeću i proljeću dizala kosa na glavi da kojim slučajem imaju sposobnost čitanja?

Ako pratite EU fondove, internacionalne grantove, stipendije itd, vidjet ćete da se sve svodi upravo na teme o kojima smo bili prinuđeni pisati kao djeca – na prežvakavanje gluposti, mlaćenje prazne slame. Novac forsira teme poput nasilja u obitelji, vidljivosti nacionalih manjina, kako bi održao privid da mu je stalo, da je pravedan i ne diskriminira. Da novac nije kriv što ga neki nemaju. Da nisu krivi ljudi koji ga imaju – već oni koji ga nemaju jer ne znaju do njega doći. Ne znaju pravilno ispuniti prijavnicu.

Programi „potpore“ svako autorstvo svode na tužno književničko prosjačenje. Da bih mogla živjeti od pisanja, moram moliti za svaki dinar, za kruh – čak i kad znam da jedini način da do njega dođem jest da čistim i glancam čizme koje me tako nemilosrdno šutaju i gaze, čizme prerušene u gospodske cipele koje svojim uvježbanim hodom šire demokraciju i tako rado uskraćuju novac.