Ante Tomić i njegova mršava kravica talenta i nadahnuća

26 tra.

Ante napravio, a nije sladoled.

Tip koji nam je odvratan. Neki će u toj rečenici prepoznati pjesmu Tatjane Gromače, drugi – Miljenka Jergovića i Antu Tomića. Za Gromačinog lika iz pjesme ne možemo sa sigurnošću ustvrditi zašto je odvratan, ali kad su spomenuti pisci u pitanju – sve je odmah jasno. Jergović i Tomić su isti tip – EPH tip, a odvratnije od toga ne može.

Kad je Jergović u pitanju, dovoljno je sjetiti se njegovog intervjua s nekadašnjim premijerom Sanaderom za Jutarnji list i fotografija koje su tom prilikom nastale. Zbog te pozicije poltrona u kojoj se pisci i novinari nikada ne bi smjeli naći, Jergović je izgubio sav spisateljski i novinarski kredibilitet. Dodamo li tome, jedan po jedan, sve njegove tekstove, njegova odvratnost eksponencijalno raste. No koliko god nam Jergović bio odvratan, a njegovi nekonzistentni stavovi i tekstovi iritantni – ne možemo za njega reći da je glup. Ne zbog veličine njegove glave, već zbog činjenice da on točno zna što radi. Jergović neprestano kalkulira. Zato u narodu i jest poznat kao – Jergulja. Nitko na kugli zemaljskoj ne zna u što Jergović stvarno vjeruje. Sve što znamo jest da EPH vjeruje u njega. I, naravno, da mu je vjerovao Sanader – čovjek kojem više ne vjeruje nitko.

S druge strane imamo Antu Tomića – čovjeka s velikim šeširom i kratkom pameti. Kod Jergovića makar znamo da ne znamo na čemu smo: sad govori jedno, sad drugo. Kod Tomića je stvar bitno drugačija: on sustavno proizvodi iste idiotske tekstove. Njegov je posljednji biser iz Slobodne Dalmacije razlog zbog kojeg sam sjela pisati ovaj komentar. Tomićev kolega Jurica Pavičić mu je već dosta dobro odgovorio, ali po meni suviše uljudno i politički korektno. Recimo da je širina oboda Tomićevog šešira prava mjera stvari. Sve što je daleko od ruba, ne dopire do njega. Uključujući, dakle, i Pavičićev tekst. Ne samo da mu se trebamo skroz primaknuti, nego ga trebamo natjerati da skine taj šešir – da pokaže poštovanje prema ljudima koje tako rado uzima u usta. Odvratne tipove poput njega, sklone cinizmu ne treba štedjeti.

Kao prvo, naslov teksta „Piscima je teško? E, pa što?“, govori da je Tomiću jasno da nije pisac jer mu očito nije teško. Znači nije toliko glup. Što meni olakšava posao jer bih mu inače morala crtati stvari. U spomenutom je tekstu, ukratko, Tomić poručio piscima da prestanu cmizdriti, da ne traže za svoj posao novac od ministarstva i da, ako ne mogu živjeti od pisanja, trebaju potražiti neki drugi posao. I, umalo da zaboravim, da ne budu dosadni jer čitatelji ipak žele razonodu, žele zabavno štivo, nešto poput onoga što piše Tomić. Istovremeno, u maniri koja je draga i Jergoviću i njemu – Tomić na svoju stranu stavlja slavno ime da potvrdi vlastitu veličinu, ispravnost svoga stava: I Jonathan Franzen (ili Johnatan Frenzen kako mu Tomić tepa) kaže da knjige moraju biti zabavne.

Naravno, Tomić zna biti zabavan kao i svaka budala. To mu ne osporavam. Da je svjestan da je budala, kao što je svjestan da nije pisac – ne bih ništa rekla, ali Tomić misli da je važan – da nije budala, da su, naprotiv, svi drugi budale, a on ih treba educirati. Da bismo razumjeli otkud mu ideja da se tako odvratno ponaša, treba se dosjetiti za koga piše. Europapress Holding svi znamo. Čuli smo za Ninoslava Pavića. Naravno da vam ne treba državna stipendija ili potpora ministarstva ako pišete za EPH. Ako pišete za Pavića sve što vam treba je dobra lubrikacija i očito – đon obraz. Da Tomić kojim slučajem ima imalo obraza, možda ne bi pisao za EPH i možda bi mu trebali drugi izvori prihoda. Možda se tada ne bi rugao svojim kolegama koje su manje uspješne u degradiranju vlastite struke od njega.

Tomić u tekstu spominje „mršavu kravicu talenta i nadahnuća“ koja treba nahraniti sve te silne netalentirane pisce koji ne mogu kao on prodati po 15000 knjiga. Po Tomiću nema opravdanja zašto bi pisac tražio od poreznih obveznika da plate njegov rad, zašto bi sisao tu „mršavu kravicu“. Voljela bih da razmisli o plaći koju je dobio kad je EPH bez moje dozvole objavio moj tekst u Jutarnjem i nije ga platio. Možda je Tomić za te novce kupio vlastitu knjigu da si pojača prodaju. Da bude bliže Nives Celzijus, Vlatki Pokos i ostalim autorima kojima ne trebaju pare od ministarstva jer imaju sponzore poput njegovog. Tomiću bi također trebalo objasniti da je časnije tražiti novac od poreznih obveznika nego trošiti novac koji je od njih ukraden.

Ne čudi, zapravo, što Tomić misli kako bi najbolje bilo da se pisanjem bave samo on i šačica probranih i neproblematičnih ljudi jer ga onda ne bi tko imao prozivati za sva sranja koja napiše. Kad ne bi bilo novca za autore da pišu ništa osim glupih, ali vrlo zabavnih knjiga – Tomić bi se napokon mogao svrstati u red pisaca, ali ovako – dok ima drugih – on je tek obično piskaralo. Njegov pajdaš Jergović je napisao: Knjiga je najsretnija ako je kreten ne otvori. E, pa ja mislim da je knjiga najsretnija ako je kreten ne napiše. Što bi bio jasan znak Tomiću da promijeni zanimanje i poštedi knjige, ako već čitatelje neće.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: