Fetiš bijelog papira

Nedavno sam u jednoj zagrebačkoj knjižari odlučila kupiti par Moleskine bilježnica tirkizno plavih korica i jedan notes koji sam htjela pokloniti prijateljici na koju me podsjetio. Na kasi sam stajala točno pored prodavačice i nije mi promaklo da je mi notes htjela naplatiti kao Kafkin Proces. Misleći valjda da te dodatne kune neću ni osjetiti, prodavačica je počela brisati cijene s bilježnica i notesa i pravila se kao da je sve u redu. Kad sam je upozorila na pogrešku, stala se posipati pepelom. Počela je objašnjavati kako je stvar do računala, kako greška nije njezina. Ono što me u tom trenutku iznerviralo nije bilo njezino očito laganje i pokušaj krađe, već činjenica da je razlika u cijeni između praznog notesa i Kafkinog djela bila neznatna: prazne stranice i stranice književnog remek-djela koštale su skoro isto.

Nepunih tjedan dana kasnije vidjela sam notes koji je za korice imao reprint prvog izdanja Goetheovog epistolarnog romana Jadi mladog Werthera. Ovog su puta prazni listovi koštali koliko i knjiga koju je notes imitirao, ako ne i više. Cijena je, međutim, samo simptom većeg problema. Puno je gore što naslovnica lažnog, praznog Werthera implicira kako bilješke koje će biti zapisane u njega imaju potencijala da budu novi klasik, kako će naslovnica biti neka vrsta pokrovitelja osobi koja bilježnicu kupi, kako će ona dio pisanja preuzeti na sebe i to onaj najproblematičniji dio – dio književne afirmacije. Kao da sam Goethe stoji iza kupca i onoga što on napiše.

Moleskine je svoje sveske reklamirao sljedećim sloganom: legendarna bilježnica Hemingwaya, Picassa, Chatwina. Riječ je dakle o bilježnicama koje su koristila, i koriste – „velika imena“. Njihov talijanski dizajn diskretno poručuje kako je korak između prazne sveske i gotovog Procesa mali i stoga se ne treba čuditi što toliko koštaju. Inspiracija nema cijene! Ili, ako je ima, kao što je ovdje slučaj, ona nikako ne može biti niska jer bi inspiraciju onda mogao imati svatko. Nitko vam neće braniti da pišete, ali da biste pisali dobro – papir na kojem pišete također mora biti dobar: nije Hemingway Starca i more napisao na salveti.

Pisanje se na taj način, iako to možda na prvi pogled nije očito, reklamira kao puko ispisivanje i popunjavanje praznih stranica. Mišljenje je gurnuto u drugi plan, prazna je sveska dovoljna. Paradoksalno, dok s jedne strane isključuje one koji si notes ne mogu priuštiti, takav marketing svakog tko ga kupi svrstava u red „velikana“ koji su isti brend koristili u prošlosti i daje kupcima određeno jamstvo da je ono što napišu vrijedno tog papira, vrijedno povijesti.

Nakon svega rečenog, moram priznati da su notesi moja slabost. Imam ih već sasvim dovoljno, ali čim vidim neki novi koji je minimalistički dizajniran, koji ima lijepe korice i još ljepši papir, počnem razmišljati kako bih ga trebala kupiti. Iako i dalje najviše para trošim na hranu i knjige, notesi i bilježnice su u međuvremenu postali nezaobilazan trošak moje „autorske“ egzistencije. Iako ih danas kupujem isključivo kolekcionarski (opsjednuta sam njima), razlog zbog kojih sam ih počela skupljati nije tako bezazlen.

U jednom sam trenutku, nezadovoljna vlastitim ritmom pisanja, počela sanjariti o bilježnici koja bi me potakla da češće pišem, koja bi me riješila muke „sporog“ i „neredovitog“ pisanja. (Produktivnost je trenutno glavno mjerilo vrijednosti bilo kojeg autora i stoga svaka usporenost i neproduktivnost automatski dobiva negativan predznak.) Povjerovala sam, dakle,  nakratko u moć prazne stranice. Međutim, umjesto da moje pisanje promijene, bilježnice koje sam kupovala učinile su vidljivijim dobre strane moje nepopularne spisateljske aritmije.

Sve se češće zaboravlja istaknuti (jer književna industrija favorizira knjige koje kao da se pišu na tvorničkoj traci) koliko je bitno dobro promisliti stvari prije nego ih zapišemo, pažljivije i sporije pisati da nam se ne omaknu veće greške i stalno, ali doista stalno revidirati i popravljati već napisano. (Zbog toga sam si za svoj 29. rođendan poklonila kantu za smeće da me podsjeća na to da neki zapisi umjesto u bilježnici trebaju završiti u njoj.) Pisanje je posljedica mišljenja, a za misli treba vremena. Nijedan notes, bez obzira koliko lijep, skup i dizajniran bio neće promijeniti tu činjenicu.

Notesi nas, dakle, ne mogu učiniti skribomanima, ne mogu nas natjerati da pišemo nešto što inače ne bismo, a pogotovo od nas ne mogu napraviti novog Hemingwaya. Sigurna sam, međutim, da dosta ljudi doista vjeruje kako je dobar notes već pola pisanja, kako je prazan papir najbitniji i ne krivim ih zbog toga. Fetišizacija bijelog papira, njegovo romantiziranje traje već jako dugo. Sjetite se samo najpopularnijeg klišeja o autorima: pisci u serijalima i filmovima pišu isključivo iz vlastitog iskustva, sjedeći ispred bijelog kompjuterskog ekrana, za pisaćom mašinom ili nad bijelim listom papira kao da se pisanje događa samo u tom položaju i ništa mu drugo ne prethodi.

Da kojim slučajem ne pišem, a htjela bih pisati, odnosno početi pisati, kupiti Kafkin Proces umjesto praznih bilježnica bio bi puno pametniji potez. Veća je vjerojatnoća da će vas na pisanje natjerati čitanje tuđih djela nego buljenje u prazan papir. Čitanje knjiga, osim toga, pomaže da ostanete objektivni – svjesni ste konteksta u kojem stvarate, znate kako su pisali vaši prethodnici, kako pišu vaši suvremenici. Ako kad čujete autore (a vjerujte mi takvih ima mnogo) kako na sav glas zagovaraju originalnost i koji se hvale time da dok pišu ne vole čitati druge pisce ili pjesnike kako im oni ne bi utjecali na stvaralaštvo, možete slobodno zaključiti da ono što rade ne vrijedi ni pišljiva boba. Ako je nekome prazan list sva potrebna inspiracija, budite sigurni da na njega neće napisati ništa pametno.

Ideja da će čovjek pisati poput Hemingwaya ili Goethea zato što njihovo ime stoji na bilježnici koju koristi, a nikad ih nije čitao, strašno je glupa, ali ima odjeka jer su ljudi spremni povjerovati da pisanje ima više veze s kvalitetom papira nego s kvalitetom nečije misli. Notesi i bilježnice koštaju kao knjige, ili više, jer se značaj napisanog djela s vremenom izjednačio s obećanjem pisanja koje prazne stranice daju. Ako bismo uspjeli objasniti da pisanju prethodi čitanje i to puno, puno čitanja, možda bi prazne bilježnice dobile na vrijednosti, a izgubile na cijeni, što bi bila dobrodošla promjena.

Sve dok je pažnja usmjerena na nenapisano i dok se tom nenapisanom pridaje suviše velik značaj (jer je profitabilno), ono što jest napisano gubi na cijeni. Ako, dakle, bilježnice koje skupljam vrijede više od onoga što u njih napišem, ako Goetheova knjiga košta manje od notesa s reprintom njezine naslovnice na koricama, postavlja se ozbiljno pitanje vrijedi li uopće pisati? Bilo bi lako odustati kad bi pisanje stvarno dolazilo iz praznog papira, ali znamo da  nije tako: želju za pisanjem nije moguće pocijepati zajedno s bilježnicom, baciti je u vatru i pustiti da izgori. Pisanje je, istina, posljedica papira, ali ne praznog, već onoga koji je ispisan: ono dolazi iz glave koja je, da bi napisala svoje, prije toga pročitala stvari koje su napisali drugi.