Gdje su pare Ivo?

Sanader ne budi nikakve plemenite osjećaje, nikakvo sažaljenje, čak ni bijes. On je, da se poslužim beletrističkom aluzijom na Pičke Juana Manuela de Prade,  pička-utopljenica: pluta, nadima se, ne izgleda pretjerano privlačno. Naravno da među određenim desničarima budi nekrofilske afinitete, ali ta pička-utopljenica nije više ono što je nekad bila. Vjerojatno stoga što je godinu dana pišala u zatvorski čučavac.

Međutim, neke stvari koje je Sanader rekao u emisiji Nedjeljom u 2, vrijedilo bi malo ozbiljnije razmotriti. Ne mislim pri tom na njegove tvrdnje da je premijersko mjesto napustio zbog svog selektivnog domoljublja (nije htio trgovati hrvatskim teritorijem, ali hrvatskim nacionalnim blagom, Antom Gotovinom – jest). Ne mislim ni na njegove optužbe na račun Bajića. Od svega što je pričao, najzanimljivije je bilo slušati kako funkcioniraju politička prijateljstva i poznanstva. To je, uostalom, ono što politiku čini politikom: uvlačenje u dupe i izvlačenje koristi. Što je dupe veće i korist je veća.

Stanković je htio biti klinički psiholog, htio je proniknuti u Sanadera. Umjesto toga, trebao je htjeti biti novinar. Čekala sam samo da mu Sanader na njegovo: zašto ne nosite više skupi sat?, odgovori sa: da ne vidiš koliko te dugo jebem. U tom je intervjuu Sanader pokazao koliko je sati, iako sat nije imao. Gdje god kazaljke bile – uvijek je vrijeme za Ivin power play.

Da je Stanković novinar kao što nije – čuli bismo Sanadera kako podrobnije objašnjava svoj povlašteni položaj u EPH izdanjima dok je bio na čelu države. Čuli bismo pitanje kako je moguće da Sanader dijeli politička uvjerenja s ljudima koje naziva poltronima. Kakav čovjek moraš biti da dobrovoljno ideš u izbore s HDZ-ovom političkom garniturom koju smatraš nedoraslom, maloumnom? Čuli bismo pitanje o Karamarku. Čuli bismo relevantna pitanja. Umjesto toga čuli smo ono što je Sanader htio da čujemo: prodavanje magle.

Bonus:

Prije nego sam sjela za komp da pogledam Nedjeljom u 2 (iako sam znala da je to loša ideja), otišla sam do Britanca da pokušam naći stari broj Playboya s Lucijom Stamać. Umjesto toga, kupila sam eseje Francisa Bacona. (Sreća u nesreći!) Par sam mjesta u knjizi zabilježila kao bitna za čitanje Ive Sanadera. Idemo redom:

Esej 23. O mudrosti sebičnih: I zaista, ljudi koji su veliki samoljupci štetočine su u državi. Mislim da je Sanader bio i ostao slika i prilika samoljubljive osobe. Jadranka Kosor je karikatura te njegove slabosti. Ona je otvorenije govorila „ja“ tamo gdje ga je Sanader tiho implicirao. Njegova izjava kako nema borbe protiv korupcije, već postoji samo borba protiv Sanadera – najbolje ilustrira tu njegovu odvratnu taštinu.

Esej 27. O prijateljstvu: Jer nema laskavca kao što je to čovjek prema samom sebi. Sanader se u emisiji zgražao nad monografijom u kojoj su ga svi bitniji i istaknutiji HDZ-ovci besramno hvalili i veličali. Bilo mu je, navodno, neugodno. Sanader si, naravno, laska da je iznad tog laskanja, da on i bez tog ulizivanja svojih kolega ima vrijednost vođe. Istovremeno, omalovažavajući svoje dojučerašnje kolege i suradnike – on se ulizuje Stankoviću, govori mu da se ljudi poput njega neće angažirati u HDZ-u, pa on mora raditi s onim što ima. Stanković se trebao uhvatiti za ovaj paradoks, i ismijati ga zbog toga, ali nije jer mu je Sanaderovo laskanje itekako imponiralo.

Esej 54. O hvalisavosti: beaucoup de bruit, peu de fruit. Mnogo zbora, a nikakva tvora. Slušali smo Sanadera kako hvali sebe, a blati Bajića. Tu i tamo, Stanković bi se sjetio da ga prekine, ali samo nakratko. Bajić, Bajić, Bajić, bla, bla, bla. Netko od gledatelja je poslao e-mailom pitanje: gdje su pare Ivo? I doista, gdje su pare? Pitajte Stankovića, možda su kod njega.