Budućnost knjige

Kad su knjige u pitanju, ne treba biti sentimentalist. Ukoričena knjiga danas više nikako nije Gutenbergova knjiga. Upravo suprotno, medij koji optužuju za smanjenje intelektualnih sposobnosti ljudi, opadanje čitateljske koncentracije – internet preuzima na sebe ulogu nekadašnje štamparije jer znanje nekolicine dijeli puno većem broju ljudi. Zato prije nego krenemo govoriti o budućnosti knjige, moramo prvo odrediti što pod knjigom točno podrazumijevamo: samo ukoričene naslove ili ideju knjige?

U slučaju da mislimo na ovo prvo, možemo slobodno reći da je znanje u međuvremenu postalo talac izdavačke industrije. Osjetna je disproporcija između dostupnosti ukoričenih knjiga i važnosti koju one u svakodnevnom životu imaju. Ukoliko govorimo o stručnoj literaturi potrebnoj za profesionalno usavršavanje, možemo računati s tim da je ona dostupna samo onima koji je mogu platiti, što znači da je „ukoričeno“ znanje nedostupno onim koji fizički ne mogu do njega doći. Knjiga u tom slučaju postaje knjiga prije Gutenberga – knjiga koja raslojava društvo na one koji u njezinoj proizvodnji direktno sudjeluju i od nje imaju neposrednu korist i na one kojima ona ostaje izvan dosega jer je preskupa, nevidljiva ili jednostavno, nedostupna. Takva knjiga ne bi trebala imati budućnost.

S druge strane, budućnost knjige uopće nije upitna, ako knjigu definiramo kao jedinicu koja ima zadaću obrazovati i informirati što veći broj ljudi. Međutim, ideja knjige može ostati nepromijenjena u kontekstu različitom od onog u kojem je prvi put štampana, samo u slučaju da i dalje propagira masovnu distribuciju znanja, a znamo da to vrlo često nije slučaj kad su ukoričeni naslovi u pitanju. Knjige su postale proizvod kao i bilo koji drugi – njihova dostupnost ovisi o marketingu, interesu javnosti, čitavom nizu faktora koji sa znanjem nemaju nikakve veze. Možemo slobodno reći da je ideja ukoričene knjige kontaminirana idejom kapitalizma i da posljedice te kontaminacije najviše osjete upravo autori i njihovi čitatelji.

Da bismo udarili cijenu na neku knjigu, moramo odrediti koliko ona vrijedi, a koliko vrijedi ne možemo zapravo točno znati ako prethodno nismo uložili u nju neka sredstva. Knjige, dakle, nemaju implicitnu novčanu vrijednost, već im se ta vrijednost dodaje. Time one naslove u koje novac nije uložen – proglašavamo bezvrijednim. Ono o čemu se najčešće ne razmišlja, činjenica je da se tim pečatom bezvrijednosti ne udara samo po knjigama, već i po ljudima koje te knjige zanimaju. (Humanistika, na primjer, sve češće preuzima na sebe ulogu znanja koje je nepotrebno jer je neisplativo.)

Poezija je odbojna hrvatskim izdavačima zato što je uz nju vrlo problematično vezati vrijednosti koje bi istovremeno bile kvantitativne i kvalitativne. Ako se prilikom njezine valorizacije držimo toga koliko je ljudi čita, kad je ukoričena, možemo po knjižničarskim evidencijama lako zaključiti da vrijednost poezije teži nuli. S izdavanjem poezije isti je slučaj. Shodno tome, ako bismo povezali budućnost knjige s budućnošću ukoričene poezije, mogli bismo slobodno reći da je neće biti. Znamo, međutim, da poeziju ne možemo svesti isključivo na ono što nam izdavačke i čitateljske navike govore: poezija je prije svega vrsta znanja. Stoga ju je lako prenijeti i drugim medijima, ne samo ukoričenim knjigama.

Umjesto da brinemo o tome što će biti s ukoričenim naslovima, trebali bismo više brinuti zbog toga što se osobine ukoričenih knjiga pokušavaju umjetno nametnuti internetskim verzijama istih: ukoričena knjiga znači određene fizičke radnje kojih u elektroničkom obliku nema. Prenesena na internet, knjiga eksplicitnije postaje ideja knjige – vidljivija je njezina autorska, idejna strana i njezine veze s ostatkom intelektualnog nasljeđa. Utoliko je problematičnije na nju udariti cijenu jer postaje jasno da vrijednost znanja koje ona prenosi nadvisuje novčanu korist koju joj pripisuje izdavač. Postaje jasno da je ona javno dobro, da pripada svima – ne samo onome tko ima novac da je ukoriči i objavi.

Zapravo, svima bi nama koji pisanje/čitanje/učenje smatramo svojim životnim pozivom, ideja knjige trebala biti važnija od ukoričenja jer je važno da distribucija onoga što imamo reći i onoga što želimo čuti od drugih – bude bolja. Pravo pitanje, dakle, nije ima li knjiga budućnost jer je izvjesno da je ima, nego kakva će ona biti. Prije svega jer primjećujemo da, sad kad je knjige lakše širiti bez posrednika, postoje određena nastojanja da se to širenje knjiga spriječi, odnosno, da se znanje cenzurira i stvar vrati na početni status quo u kojem samo neki imaju prava na znanje dok je drugima ono uskraćeno. Možemo, dakle, slobodno reći da saveznike autori više ne trebaju tražiti u tradicionalnim izdavačkim strukturama, već u programerima, web-dizajnerima, ukratko, IT ekipi, ali samo onoj koja također misli da znanje nema cijene i da je ono javno dobro.

Ne možemo, međutim, kriviti samo izdavače. Autori su, u većini slučajeva, prilično indiferentni prema vlastitom djelu jer im je važnija njihova osobna vidljivost, odnosno prestiž, od onoga što pišu. Ukratko, puno ozbiljnije shvaćaju sami sebe nego što shvaćaju ideju knjige.

Treba, naravno, napomenuti da pitanje čitateljeve komocije, iako u ovom kontekstu od sekundarne važnosti, nije nezanimljivo. Problematično je, međutim, raspravu o knjizi svesti isključivo na raspravu o tome je li bolje čitati nešto u krevetu, sjedeći u fotelji ili za kompjuterom. Ako već razgovor o budućnost knjige vežemo uz pitanje osobnog čitateljskog užitka, onda se prije svega treba pitati – zašto bi uživali samo neki?