Bazdulj i pisanje koje bazdi

Muharem Bazdulj je napisao da je Matt Damon rođen u Bostonu 1970. godine, da je oženjen i ima četiri kćerke i da je glumio u preko šezdeset filmova i televizijskih serija. Također je napisao da ne bi bilo filma Danisa Tanovića „Epizoda u životu berača željeza“, niti bi bilo njegovih berlinskih nagrada, da Lagumdžija nije prekršio predizborna i postizborna obećanja. Napisao je i da je Staljingradska bitka globalno velika književna tema, a rekao je i da kratki Borgesovi eseji često imaju nezaboravne početke. U istom je tekstu Muharem Bazdulj ustvrdio da govoriti o „problemu Federacije“, znači postulirati da Republika Srpska nije problem. Napisao je Bazdulj Muharem i da je proslava Prvog maja poput ateističkog Uskrsa i u istoj kolumni objasnio da je vatromet kineski izum, da se prvi put spominje u dokumentima iz sedmog vijeka, a tradicionalno se organizirao u svrhu proslave Kineske nove godine i početka proljeća.

Sve je to, i još puno više, rekao Muharem Bazdulj u kolumni koju piše za Oslobođenje i za to, prije tri dana, dobio nagradu za najboljeg bosanskohercegovačkog novinara u kategoriji „printani mediji“.

Čitati Bazdulja užasno je demotivirajuće. Prije svega zato što loše piše. Njegovim tekstovima nedostaje elementarne logike, jezičnog bogatstva, stilske ispoliranosti, dakle, svega što je inače potrebno da bismo pročitano okarakterizirali kao dobro ili izvrsno napisano štivo. Kako je onda moguće da za nešto što ne zadovoljava te elementarne kriterije – Bazdulj bude nagrađen i to u kategoriji u koju kao pisac uopće ne spada?

Da bismo razumjeli zašto je Bazduljevo kolumnističko pisanje nagrađeno, trebamo se pozabaviti onim što nije. Već sam pisala o tome da dnevna štampa i tjednici ne toleriraju istraživačko novinarstvo jer ono traži više vremena, novaca i sposobne novinare. Općenito, puno problema izlazi na vidjelo ako se novinari određenom temom bave duže i iscrpnije, i to problema koje drugi žele sakriti. Kad kažem drugi, mislim svakako na različite vrste poduzetnika i političara (što je često ista stvar), to jest, na ljude koji plaćaju oglasni prostor i medijsku šutnju.

Vlasnici medija su i sami poduzetnici. U interesu im je da medij opstane i zaradi što više para. Što znači da su u sukobu interesa. S jedne strane, stalo im je do profita, s druge – zadaća im je informirati javnost, što znači da moraju raditi kompromise. Čak i u slučaju Oslobođenja, „nezavisnih“ novina – služba za marketing i oglašavanje ima važno mjesto. Da bi pomirili te dvije uzajamno isključive stvari, profit i informaciju, medijima je najlakše redefinirati pojam informacije i ideju novinara. Tu na scenu stupaju osobe poput Muharema Bazdulja.

Terry Eagleton, ne poznajući Bazdulja osobno, svejedno dobro opisuje njegovu funkciju kad piše o ulozi javnog intelektualca u štampi iz 19. stoljeća. Bazduljeva je uloga, dakle, da konsolidira javno mnijenje, da to mnijenje odražava u svojim tekstovima, da bude u doticaju s predrasudama i čitateljskim navikama srednje i vladajuće klase, odnosno, da ima zajednički standard sa svojom publikom i da može pisati osjećajući, intuitivno, što će biti popularno i prihvatljivo. Ukratko, tržišna ga ekonomija tjera da bude diletant i bricoleur.

Bazdulj je, na primjer, u stanju povezati podatke koji nemaju nikakve veze jedan s drugim (Matta Damona i broj njegove djece s filmom Danisa Tanovića), tekst pretrpati različitim citatima i ispuniti ga glupostima (“Znate li kako se na bosanskom jeziku kaže ‘Smoking kills’? Kaže se ‘Pušenje ubija’”), samo kako bi kolumna izgledala što sadržajnije i informativnije. Ne možemo, međutim, od tekstova Muharema Bazdulja naučiti ništa osim kako ne treba pisati. Ipak, pretencioznost njegove kolumne nalazi svoje žrtve u čitateljima koji sami nisu dovoljno obrazovani i informirani da bi mogli prepoznati ispraznost svega što Bazdulj piše: kao da je car gol, ali publika ne zna što je odjeća.

Ne treba nas onda čuditi što postoje osobe koje ne priznaju Bazduljev status erudite i koje osporavaju njegovu popularnost jer znaju koliko su problematične uređivačke politike medija koje ljude poput njega pokušavaju ustoličiti kao renomirane novinare i kritičare. Govorimo uostalom o osobi koja je napisala knjigu soneta posvećenu velikanima, dakle, o osobi koja se divi autoritetu i veličini, a ne osobi koja o njima kritički razmišlja. Bazduljev diskurs je diskurs poltrona, što medijima koji se ne žele zamjeriti „utjecajnim“ osobama itekako odgovora.

Lažni kritički ton koji Bazdulj koristi nimalo mu ne pomaže jer čemu takav ton kad se po njegovoj rečenici vidi da nije osoba koja zna kritički razmišljati? Kad osobi koja ne zna logički povezati dva pojma („Govoriti o ‘problemu Federacije’, znači postulirati da Republika Srpska nije problem“) damo nagradu za najboljeg bh novinara, ne poručujemo li time da je diletantizam isplativ, a ozbiljno istraživačko novinarstvo nije? Ne poručujemo li Bazduljem da je lošije u novinarskom smislu – bolje, i da što je tekst nekoherentniji i gluplji – to je veća šansa da ga u BiH nagrade?

Umjesto epiloga, primjer: