Crtica o modi

23 kol.

Prije par mjeseci krenula sam pisati afirmativan tekst o modi. Polazište mi je bio roman Alberta Cosseryja Boje prljavštine, odnosno Cosseryjev junak Osama, džeparoš koji se oblači u skupocjena odijela kako bi zavarao bogataše i od njih nesmetano krao na cesti. Na pola sam teksta stala jer sam znala da ne mogu o modi pisati isključivo pozitivno. Knjiga Boje prljavštine britka je kritika društva, knjiga koja govori o modnoj definiranosti klasnih razlika, pomodnosti korporativne krađe i vrlo je aktualna, ali bez obzira na subverziju koju glavni lik Osama izvodi svojim preoblačenjem u bogatuna, modu ne možemo bespogovorno razdvojiti od njezine svakodnevne zloupotrebe. Nisam, dakle, mogla uvjerljivo argumentirati svoju početnu tezu da je moda dobra i odustala sam.

Oblačenje je kao i pisanje društveno uvjetovana radnja i svoju svrhu nalazi u publici. No za razliku od književnosti kojoj se uporno osporava bilo kakva utilitarnost i samim tim širi odjek, moda polaže pravo i na utilitarnost i na umjetnost. Time se opseg njezine recepcije znatno širi. Međutim, modna industrija samo daje privid da je moda kao umjetnost jednako dostupna svima. U stvari, većini je svijeta oblačenje stvar nužde, a ne modnog izričaja. Da bi moda bila umjetnost, potreban je novac kojeg naravno ima puno, ali nije ravnomjerno raspoređen.

Moja je najveća zamjerka modi ta što je jedno od glavnih uporišta konzumerizma i neravnopravnog društva. Kroz modu se najbolje očituju klasne razlike: tko nema novaca, ne može platiti dizajn i često mora nositi stvari koje izgledaju jeftino. Tome najbolje svjedoči aktualni trend modnih vlogova i blogova koje i sama redovito pratim. Dok na jednom kraju svijeta ljudi šiju odjeću u jezivim uvjetima ni za kakve novce i oblače prnje, na drugom tu istu odjeću ljudi iz „razvijenih“ zemalja kupuju za ogromne svote i hvale se time na Youtubeu. O toj razlici između jeftine proizvodne cijene i prenapuhane vrijednosti finalnog proizvoda govori dokumentarac Posljednji vlak doma (2009). Za usporedbu je dovoljno da na Youtubeu ukucate sintagmu fashion haul ili collective haul i vidite gdje ta jeftino sašivena odjeća iz dokumentarca završava.

Iritantan je i način na koji moda prisvaja popularnu kulturu i umjetnost općenito. Industrija će rado na tekstil staviti bilo čiji lik, slogan ili djelo (Nirvanu, Che Guevaru, Fridu Khalo i druge), ali tek nakon što ga potpuno asmilira, to jest, dekontekstualizira i time pripremi za masovnu distribuciju. (Da bi nosio majicu s nečijim likom, moda ne traži da taj lik poznaješ. Dovoljno je što je moderan i na odjeći). Modna je scena izrazito autoreferencijalna (samo je moda za modu bitna) i izbjegava svaku dublju raspravu o preuzetim motivima. Ne treba zaboraviti niz vrlo upitnih i uvredljivih modnih editorijala za koje nitko nikad ne odgovora bez obzira na sva medijska prozivanja. (Modnoj industriji i dalje najviše spočitavaju rasizam.)

Razlog zbog kojeg je moj stav o modi ambivalentan, a ne posve negativan, jest taj što ona spada u domenu onoga što se tradicionalno smatra „ženskom“ interesnom sferom. Kad govorimo o recepciji mode, mislimo prije svega na žensku publiku i, naravno, na gej populaciju. Nedavno sam na primjer pratila raspravu o tome u kolikoj su mjeri žene prisutne na Youtubeu. Nekolicina vlogera je izrazila zabrinutost što žene ne vlogaju u istoj mjeri u kojoj to rade dečki, što uopće nije istina. Stvar je u tome da žene prije svega vlogaju o modi i kozmetičkim proizvodima, odnosno, o temama koje se ne smatraju društveno relevantnim. (Vlogerica Lauren Rose je imala dosta dobru reakciju na spomenutu predrasudu da žena nema.) Općenito se aktivnosti u kojima žene dominiraju smatraju manje bitnim od onih kojima su skloni muškarci. Imali smo priliku vidjeti što se događalo u Hrvatskoj s tekstilnom industrijom, što se događa s prosvjetom, dakle, s onim društvenim granama koje prvenstveno zapošljavaju žene. U tom je smislu moda svojevrsno utočište, bez obzira što su glavni kapitalni ulagači i profiteri i dalje muškarci.

Još jedan razlog zbog kojeg o modi vrijedi govoriti afirmativno jest taj da se moda ne iscrpljuje marketinškim predrasudama modne industrije. Postoji čitav niz vlogova koji se prvenstveno bave modnim recikliranjem, odnosno rabljenom robom. Thrift haul je puno zabavnije gledati, prije svega jer prikazanu odjeću ne možemo naći u dućanu, tako da je jedina razmjena između žena koje second hand odjeću stiliziraju i nas koje njihov defile gledamo – razmjena ideja i inspiracije. Modna je industrija u jednom trenutku krenula kopirati uličnu modu (street style), ali second hand je puno tvrđi orah jer nije kompatibilan sa sezonskim ciklusima kojima je industrija podložna. Ukratko, suviše je eklektičan da bi bismo ga mogli usustaviti i tretirati kao homogenu cjelinu. Isto tako, moda je na internetu postala stvar kolektiva i uzajamnog poticanja i podrške, ne toliko konkurencije i nadmetanja, što je dijametralno suprotno tenzijama prisutnim u modnoj industriji.

Moda ovisi o kontekstu i puno je kompleksnija nego se to na prvu loptu čini. Skidanje, oblačenje, preoblačenje su implicitno političke aktivnosti jer je u njih uključeno ljudsko tijelo, a znamo da ono nikad nije banalno niti apolitično. Pitajte mozak koji je njegov sastavni dio. Isti nas mozak koji piše – oblači. Moda traži vizualnu pismenost, iziskuje poznavanje određenih socijalnih normi i situacija kojima se ili želimo prilagoditi ili protiv kojih se odjećom želimo pobuniti. Ukratko, moda traži vještinu i čvrst karakter. No, kako sam na početku rekla, ne mogu o modi pisati isključivo apologetski. Treba je malo i nagaziti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: