Popis stanovništva – novi vjerski praznik?

Na slici gore: Alija Izetbegović, otac svih Bošnjaka

Htjela sam pobjeći od stresa koji aktualni popis stanovnika izaziva, i prihvatila sam se knjige koja s njim nema veze – The Secret Life of Pronouns. Ispostavilo se da to nije bila baš najpametnija odluka s obzirom da autor James W. Pennebaker tvrdi kako pjesnici umiru mlađi od pisaca i drugih umjetnika i da se skoro 20% njih – ubije. Suicidu su navodno posebno skloni pjesnici koji često koriste ličnu zamjenicu „ja“. Kad sam vidjela da Pennebaker također tvrdi kako vokabular odaje sklonost žena negativnim raspoloženjima i dubokim mislima koje se očituju stalnim upotrebama riječi i fraza poput: mislim da, vjerujem da, dakle, stoga, i kako upravo žene (uz depresivce, obespravljene i sirotinju) najčešće koriste nesretnu zamjenicu „ja“ – postavilo se ozbiljno pitanje zašto sam još uopće živa? Gdje su mi tablete? Gdje mi je pištolj?

U tom me neminovonom samoubojstvu sprečava izgleda samo još nedoumica koga će moja obitelj sahraniti ako se ubijem – Asju Bakić, Bošnjakinju ili Asju Bakić, Bosanku? Govorim o posve realnoj nedoumici jer sam se na dva popisa stanovništva koja su me zapala, izjasnila na oba načina. Prvo sam se na popisu stanovništva Republike Hrvatske izjasnila kao Bošnjakinja jer su mi iz Porezne uporno slali uplatnice s istaknutim očevim imenom: Šehabudin. Da se zna, pretpostavljam, jer Asja Bakić zvuči previše neutralno. Šehabudinova mala, s druge strane, jasno signalizira da šamiju nosim, ako ne na glavi, a onda ispod kose.

Razlog što se u Bosni ne mogu izjasniti na isti način jest što biti Bošnjak u BiH i u Hrvatskoj nije ista stvar. Biti Bošnjakinja u Bosni isto je što i biti Hrvatica u Hrvatskoj, dakle, biti većina, a kad ste čuli da je većinsko „mi“ izvršilo suicid? „Mi“ koliko znam, puno radije ubija „ja“, iz čega je razvidno da većina nikako nije kompatibilna s mojom pjesničkom, suicidalnom pozicijom.

Doduše, ono što senzualni spoj politike i vjere zvani bošnjaštvo simbolizira u BiH, presipa se i na hrvatski teritorij, ali se borba protiv njega može obaviti samo u sklopu nacionalne manjine. U prijevodu, dobrim Bošnjama u RH mogu zapapriti samo ako sam i sama dio njih. Inače će ljudi pomisliti da sam tek Nino Raspudić koji je promijenio spol, ili da Dijana Čuljak ponovo jaše.

Prijeđimo sad na Bosnu. Zamislimo na trenutak da sam prinuđena biti Bošnjakinja kakvu je osmislio idejni tvorac suvremenog bošnjačkog identiteta, Alija Izetbegović. Ne bih podržavala Prajd, već stajala s druge strane barikade. Ne bih sjedila i pisala, nego ugađala muškarcima da pišu oni. Vjerovala bih u Boga i u supruga. Opijala bih se samo krišom. Ukratko, pomišljala bih na suicid, ali ne bih bila pjesnikinja.

Izetbegović je u svom klasiku, Islamskoj deklaraciji (1970), napisao kako se položaj žena u muslimanskom društvu treba „promijeniti u skladu s njezinim zadatkom majke i prirodnog odgojitelja podmlatka“. U svom je panislamskom pamfletu poručio također kako je feminizam „težnja da se društvu nametnu mjerila, hirovi i gospodarenje iskvarenog sloja ženskog roda“. That would be me,  babo. Kad sam bila mala, puzala sam unatrag, ali na svu sreću nikad dovoljno dugo da se vratim u vrijeme u koje me je htio vratiti Izetbegović, što znači – u bošnjačku sadašnjost. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je otac svih Bošnjaka, Alija Izetbegović, vjerovao da je problem što „Evropljani vjeruju da se društvo uređuje pomoću zakona“ i da „Islam nije samo religija“. Ukratko, Alija nije vjerovao u sekularnu državu. Htio je da Bosna i Hercegovina bude islamska država. Da nije – ne bi o tome pisao i zbog toga ležao u zatvoru. Biti, dakle, Bošnjak u BiH znači biti Alijin Bošnjak, biti musliman, vjerovati u Boga i šerijat, vjerovati u premoć muškarca nad ženom i vjere nad pravnom državom. To nisu ideje u kojima se prepoznajem.

Bosanstvo je, dakle, u prvom redu politički instrument. Svrstala sam se u „ostale“ jer biti jedan od tri konstitutivna naroda u BiH znači raditi na dezintegraciji zemlje, znači prijateljski gledati na podjele iz devedesetih, na diskriminaciju, na segregaciju – a neprijateljski na ateizam, feminizam, pederluk, na miješane brakove i djecu koja se u njima rode.

No dobro, kad toliko veličam bosanstvo u BiH – zašto u Hrvatskoj nisam Bosanka? Odgovor je jednostavan, ali i nije. Bosanac je u Hrvatskoj ono što bi Bosanac u Bosni i Hercegovini trebao biti: osoba koja ima bosansko podrijetlo, osoba koja je rođena i koja je živjela/živi u BiH. Hrvatima je, dakle, svatko iz Bosne – Bosanac. (Isto važi i za Hercegovce.) Postoji, međutim, bitna razlika između toga kako na Bosance gledaju Hrvati, a kako na njih gleda zvanična politika Republike Hrvatske.

Na slici: što hrvatski političari vide kad gledaju Bosnu i Hercegovinu.

Hrvatska ne vjeruje u suverenitet susjedne zemlje. Da vjeruje, hrvatski političari poput Jadranke Kosor, Ive Sanadera i drugih, ne bi po njoj kačili svoje predizborne plakate. Isto tako, Ivo Josipović ne bi zvao Hrvate da se popišu u BiH, a Hrvatska radiotelevizija ne bi dvadeset dana emitirala promidžbene spotove kojima tu Josipovićevu poruku širi. Da taj suverenitet RH poštuje – nijedno od njezinih ministarstava ne bi pozivalo Hrvate da se na popisu susjedne zemlje izjasne kao katolici i time zacementiraju nacionalistički brak vjere i nacije. Da poštuje nezavisnost Bosne i Hercegovine, Hrvatska se ne bi uplitala u njezinu unutarnju politiku.

S obzirom da Hrvatska uporno inzistira na nacionalnoj identifikaciji katolika s  Republikom Hrvatskom, logično je da joj bosanstvo nije politički prihvatljiv identitet. Ono što pokušavam reći jest da – kad ne bi bilo Hrvatske u Bosni, u njoj ne bi bilo ni Bošnjaka iz ’93. Naravno da sam Bosanka, ali to mi u Hrvatskoj malo vrijedi jer hrvatskoj politici treba 11. izborna jedinica, a ne Bosanci i Hercegovci.

Uostalom, ono što su nedavni napori Hrvatske radiotelevizije oko popisa bili – ista je vrsta nacionalističke propagande koju su sedamdesetih godina prošlog stoljeća širili Večernji list i različita izdanja Matice hrvatske, na što je svojevremeno upozoravao bivši predsjednik Predsjeništva SR BIH, Branko Mikulić. Tad su se hrvatska glasila protivila činjenici da Predsjedništvo SFRJ dopušta, uz hrvatski i srpski nacionalni identitet, i nešto što je prethodno bilo posve nezamislivo – identifikaciju Muslimana. Nazivali su tu novu opciju – antijugoslovenstvom, iako im istovremeno izjašnjavanje Hrvata i Srba u BiH nije ni najmanje smetalo. Danas se hrvatski mediji protive unitarizaciji zemlje koju su sedamdesetih za istu stvar – optuživali. Tad nije bilo u redu biti za centraliziranu Jugoslaviju, danas nije u redu zagovarati centraliziranu BiH. Znamo da je politička situacija posve drugačija, ali ružne navike hrvatske politike ostaju.

Ne bih, sudeći po studiji Jamesa W. Pennebakera, imala ovako negativne misli o popisu i domaćoj politici da nisam pjesnikinja i feministkinja koja često u pisanju koristi figure mišljenja i izraze poput: mislim da, vjerujem da, dakle, stoga. Da kojim slučajem osobnu zamjenicu preferiram u množini ili u trećem licu, ne bi me mučili kronično nezadovoljstvo i stalni osjećaj nemoći. Umjesto malenog, nebitnog „ja“, na ovom bi blogu svako malo iskakalo veliko, važno „mi“ koje s melankolijom nema nikakve veze. Ukratko, popis ne bi bio izvor nelagode i stresa, već mjesto nacionalnog ponosa koji bi bolje pokazivao moj identitet od bilo kakve poezije.