UnutraJeŽivotinja

21 stu.

Nedavno je netko od književnih vlogera na Youtubeu izjavio da mu je dosta muških pisaca bijelaca i njihovih egzistencijalističkih tegoba. Nakon dugogodišnje i sustavne indoktrinacije djelima autora koji odgovaraju opisu, zasićenje čitatelja uopće ne čudi. U školi i izvan nje stalno smo dužni čitati jedno te isto. Svi ti velikani i njihova pametovanja, kome ne bi bilo zlo? Ne iznenađuje, dakle, što se čitatelji na internetu okreću alternativi i nabrajaju imena za koja nikad nismo čuli: Joan Didion, Jamesa Baldwina, Elizabeth Hand, Hiromi Goto. Naravno, vlogeri većinom zaboravljaju kao problem istaknuti, s obzirom da su izvorni govornici jezika, diktaturu anglofone književnosti. Tek kad spomenemo i agresivno reklamiranje engleskih naslova, možemo zaokružiti problem koji tišti čitatelje i marginalizirane autore s ove strane Atlantika. Mada, i kad nisu na engleskom, knjige imaju zadivljujuću sposobnost samokanoniziranja ako ih je napisao muškarac, bio on bijel ili ne.

Predočimo si na trenutak homogeni književni kanon sastavljen većinski od muških glasova koji zaglušuju sve druge. Tko je u stanju razbiti tu hegemoniju? Voljela bih da je čitateljsko zasićenje dovoljno, ali nije jer ono traje već decenijama. Feministkinje, antikolonijalisti, ugnjetavane seksualne i ostale manjine svojim čitanjem i pisanjem vrše pritisak na kanon, ali on svejedno opstaje. U trenutku dok ovo pišem autorice u Hrvatskoj i svijetu dovršavaju svoje knjige, vjerojatno bez ikakvih iluzija da će one imati šireg odjeka ili da će bitno promijeniti književnost u njezinoj cjelini. Književnica, bez obzira na broj napisanih i objavljenih naslova, prije svega ostaje čitateljica, netko tko treba vrijednost i prednost dati tuđem sadržaju, iako proizvodi vlastiti. To je, bez ikakvog pretjerivanja, književna realnost. Ne samo moja.

Povijest, nažalost, pokazuje da se promjene u književnom kanonu ne događaju dovoljno brzo kad na njega djelujemo samo izvana. Bez pomoći muškaraca koje taj kanon privilegira, slabo da ga možemo ozbiljnije izmijeniti, poderati. Potrebno nam je, dakle, nasilje koje dolazi iznutra, nasilje koje nad tim mjestom privilegije vrše sami muškarci. Dobrodošle su zbog toga knjige poput UnutraJeŽivotnja (Multimedijalni institut, 2014) čiji autor László Krasznahorkai, iako bijeli muškarac – kanon svojim tekstom silovito dere.

Krasznahorkaia najčešće uspoređuju s Thomasom Bernhardom zbog njegove rečenice koja riječi beskrajno nadovezuje jedne na druge, ali UnutraJeŽivotinja, zapravo, puno više podsjeća na pisanje Elfriede Jelinek koje nasilje kalemi na nasilje. Istina je, doduše, da je mađarski pisac muškarac koji čita druge muškarce i navodi ih kao svoje književne uzore, ali pozicija koju on zauzima među njima može ga svejedno antagonizirati u jednakoj mjeri u kojoj antagonizira Jelinek, ženu pritiješnjenu muškarcima, čemu UnutraJeŽivotinja, između ostalog, i svjedoči. Gotovo da možemo govoriti o univerzalnoj nelagodi koju ljudi osjećaju kad su okruženi hegemonijalnom muškošću. Upravo ta nelagoda izbija kako u ovoj knjizi, tako i u nekanonskoj književnosti općenito.

Riječi kojima UnutraJeŽivotinja počinje: „Želi se probiti van, i pokušava rastvoriti zidove“, sjetile su me na osobnu nelagodu iz 1997. ili 1998. kad sam s kolegama iz stolnoteniskog kluba „Kreka“ išla na fizičke pripreme u Harkanj (Harkány). Spavali smo u malim grupama po bungalovima smještenim uz nekakvu stazu (ako se dobro sjećam). U pola noći s plafona su na nas počele padati gomile, ali doslovno gomile žohara. Insekti su izbijali iz zidova, spadali s lustera. Krasznahorkai kao da je ovom knjigom iznio prijetnju žohara koja je tom incidentu prethodila, kao da je žoharima dao glas. No njegova Životinja može biti bilo što.

Životinjinu prijetnju: „tu sam unutra, i protežem se prema van, unutra sam, i sve se više napinjem, i uvijek prema naprijed, i uvijek prema van, i u jednom ću se trenu probiti, i tada će doći kraj lijepim mislima, doći će kraj lijepom pogledu, i doći će kraj lijepoj odjeći, i lijepom kaputu i načinu na koji tako lijepo držiš glavu …“ svaki čitatelj ima tumačiti po vlastitom nahođenju. Kod mene je ona 1997. bila najezda žohara, koju godinu kasnije seksizam i nepotizam zbog kojih sam sport napustila, onda sam to bila ja sama, i sad – toliko godina kasnije – Životinja i njezino obećanje nasilja trebaju promijeniti književni kanon.

Čak i bez čitateljskog uplitanja UnutraJeŽivotinja nije jednoznačna. O nasilju koje ona najavljuje prvo slušamo iz trećeg, zatim iz prvog lica (da prijetnja bude neposrednija, da opasnost zvuči uvjerljivije), pa opet trećeg, i sve tako – u nedogled. Iz jedne Životinje iznenada dobivamo blizance, odnosno tri Životinje koje čitamo u prvom licu, svejedno jednine ili množine. Nismo sigurni tko nam se uopće obraća, tko nam točno prijeti. Životinja je čas u čitatelju, čas je iznad njega, iznad svih ljudi, bezgranična, čas vrlo ograničena, ali uvijek jednako agresivna. Prvo, na primjer, tvrdi da ne jede, da ne jebe, ali onda hoće umrijeti od gladi i traži svoju „zdjeličicu“.

UnutraJeŽivotinja ustvari u vrlo suženom tekstualnom prostoru daje beskrajne varijacije same sebe – iznosi se u raznim verzijama a da zapravo nijednu ne može izvesti do kraja. Ono što nas kao čitatelje „čuva“ od tekstom najavljenog uništenja, od apokalipse, linija je razgraničenja između beletristike i realnosti. Prijetnja nasiljem ne može se realizirati jer Životinja ne može nadići tekst – ne može iz njega izaći van. Pročitano nam ne može doslovno „otrgnuti uho“ ili rastrgati „njušku“, ali nasilje koje Životinja obećava svejedno zvuči jezivo i moguće. Upravo je tematiziranje te razlike, odnosno mogućnosti da se nasilje u svakom trenutku i u različitom obliku desi izvan književnosti, ono što Krasznahorkaiev tekst čini posebno vrijednim.

Ne treba zaboraviti da je i stalna izmjena perspektive, kao i fluidnost samog teksta i njegove forme također vrsta nasilja. No ono u ovom slučaju nije upućeno protiv čitatelja, već je upereno protiv književnog kanona koji nasilje voli, ali samo kad je jasno naznačeno nad kakvim se jadnicima ono vrši. Knjiga također postavlja važno pitanje ostaje li prijetnja nasiljem ista kad se mijenja glas onoga koji je upućuje? Puno je toga, zapravo, Krasznohorkai uspio provući kroz svoj neobiman tekst, kroz svoju pjesmu-pripovijest i njezinih, uvjetno rečeno, XIV pjevanja. Kažem uvjetno, ali UnutraJeŽivotinja ima bitne odlike pjesničkog teksta koje odličan prijelom i dizajn hrvatskog izdanja samo dodatno ističe.

Zadnjih sam tjedana, pomalo iznenađujuće, pročitala dosta knjiga. Od svih koje su mi dopale šaka bez razmišljanja bih ovu izdvojila kao najbolju i to bez obzira što me ponovno zasula davno zaboravljenim mađarskim žoharima.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: