Biti feministkinja danas izolirajuće je iskustvo zahvaljujući prije svega ženama koje to nisu. Žene koje preziru feminizam i teže samozaboravu u patrijarhatu i kapitalizmu najveći su problem žena koje žele potpunu emancipaciju i ravnopravnost spolova jer antifeministkinje redovito postaju argument koji šovinisti koriste kad propagiraju nadmoć muškaraca nad drugim spolom. Feministkinje, tvrde šovinisti, drugim ženama „nameću“ tu ravnopravnost, „maltretiraju“ svojim radikalnim stavovima „normalne“ žene, odnosno, žene koje ZNAJU da ne mogu biti ravnopravne muškarcima jer su muškarci intelektualno i fizički nadmoćni. Feministkinje, po njima, neprestano tlače društvo, pogotovo pristojne žene koje s feminizmom ne žele imati ništa.
Puno feministkinja zagovara inkluziju tih antifeministkinja jer su po njima one samo malo zastranile, ali su u suštini dobre jer su žene. Kao da je biti žena inherentno pozitivna stvar. Kao da su žene otporne na indoktrinaciju i zlo. Feministkinje žele, dakle, pomoći i ženama koje feminizam vide kao problem, žele ih rehabilitirati. Moje je mišljenje, međutim, da je te žene mizoginija ubrala in floribus, i da rijetko koju možemo uvjeriti da je bolje biti feministkinja nego ukrasno cvijeće patrijahata.
Nekompantibilnost između feminističkog svjetonazora i žena koje se ostvaruju u patrijarhatu nije lako premostiva. Kao prvo, feministički su prioriteti vrlo jasni – oslobađanje žena ukida i kapitalističko izrabljivanje muškaraca. Žene koje romantiziraju patrijarhat, romantiziraju upravo to izrabljivanje. Muškarac radi da bi izdržavao svoju obitelj koja, zajedno s materijalnim dobrima, spada u njegove svojine, nešto što može poslužiti kao kvantitativan dokaz da je taj muškarac uopće živio. Drugo, ukoliko žena svjesno pristaje na to da joj muškarac bude skrbnik, da mu bude podčinjena, ona se odriče vlastitog subjektiviteta i bira subjekciju protiv koje se feminizam bori.
Ovakav je antifeministički postupak pljuska ne samo feministkinjama, već i ženama koje su prinuđene na neravnopravnost, ženama koje muškarci izrabljuju bez njihovog pristanka. To su žene za koje se feministkinje trebaju boriti. Žene koje ne propagiraju feminizam ne zato što preferiraju patrijarhat, već zato što im je patrijarhat u potpunosti oduzeo moć govora. Bitno je, dakle, napraviti distinkciju između žena koje svjesno pristaju na kapitalizam i patrijarhat, i žena koje se ne mogu izjasniti kao feministkinje jer su ušutkane.
Od osoba koje svjesno pristaju na potčinjavanje posebno su mi antipatične žene iz javnog života koje komodificiraju i prisvajaju feministički diskurs jer su svjesne da konzervativne vrijednosti koje zapravo propagiraju nisu dobre za njihov imidž kod mlađe, „urbane“ publike. Govorimo o ženama koje govore antifeminističke stvari, ali ne žele priznati javno da nisu feministkinje. Umjesto toga, one udaraju etiketu feminizma na stavove koji s feminizmom nemaju nikakve veze. Upravo se to desilo s hrvatskom popularnom glazbenicom Idom Prester koja je pljuvanje po feminističkim vrijednostima u jednom intervjuu pokušala prodati kao feminizam u drugom. Muda pod bubrege, kako se ono kaže. I, kako vidim, puno ih je ta muda kupilo. Hrvatskih feministkinja pogotovo.
Prester prije svega ne razumije osnovne postulate feminizma. Ne razumije feminističku ideju da je privatno uvijek javno. Kad pjevačica govori o svom bračnom životu i instruira čitateljice kako da budu „pametne“ u braku – onda je to po njoj privatna stvar na koju ne bismo trebali kritički reagirati, iako je izrečena javno u intervjuu za tportal, ali je zato moj status na Facebooku koji je zatvoren za javnost odjednom javno dobro na koje Prester poziva svoje prijatelje i fanove da reagiraju. Te reakcije su, naravno, bile jadnako antifeminističke kao što je bio i njezin intervjuu. Kako bi se pjevačica učinila većom žrtvom u očima javnosti, moju je opservaciju o tome kako su stvari koje je za tportal rekla – idiotske (što doista jesu i nema bolje riječi da ih opišemo) predstavila kao grupni feministički linč, iako osim mene nitko drugi nije tako oštro reagirao. Odjednom je moj sud da je Ida Prester budala što daje takve izjave postao sveopći feministički progon njezinog lika i djela. Realnost je, međutim, bitno drugačija. Feministkinje su velikom većinom stale u njezinu obranu jer je poznaju osobno, dok ljude koji potpisuju ono što sam rekla – možemo nabrojati na prste.
Što nam takve benevolentne reakcije feministkinja na Idine bisere govore? Prije svega govore o njihovoj želji da se feminizam u javnom prostoru predstavi kao općeprihvaćen pokret koji obuhvaća sve žene, bez obzira na njihova uvjerenja, pa bila ona i antifeministička. Govorimo o feminizmu koji izbjegava konfrontacije s neistomišljenicama koje nisu dovoljno desno u hrvatskom političkom prostoru da ih se može, bez osjećaja nelagode, otvoreno nazvati idiotima. Govorimo o feminizmu koji se spreman kompromitirati za dva besplatna upada kod Ide na koncert. O feminizmu koji zaboravlja vlastitu radikalnost zbog koje je stigmatiziran u hrvatskom javnom prostoru. Nije Ida Prester žrtva feminističkog progona, već je feminizam žrtva njezinog.
Feminizam ne podnosi depolitizaciju bračnog života i nije kompatibilan s konzervativnim, patrijarhalnim uvjerenjima. Ne možemo ga pomiriti s kvazihumorističnim izjavama tipa: „Ona je Hrvatica, Rovinježka. Jednog dana joj je došo Srbin, zgrabio je za kosu i doveo na Tašmajdan“. Opreka između fatalnih Srba i Hrvata koji to nisu, ta nacionalistička retorika – to isto nije feminizam. Nije feminizam reći da „je to neko forsiranje feminizma bezveze“. Nije feminizam, već idiotizam. Druga je stvar što će njezine obožavateljice feministkinje olako pristati na takve gluposti da ne bi morale s Idom voditi ozbiljne feminističke razgovore za koje ona, očito, nije teorijski osposobljena. Ali to što pjevačica ne zna što je feminizam, ne sprečava je, nažalost, da feminizam svojata i da se predstavlja javnosti kao feministkinja koja se bori protiv nekih tamo „radikalnih“ feministkinja koje je razapinju zbog trivijalnih i bezazlenih antifeminističkih izjava. Ne razapinju te, Ido Prester, feministkinje, ja te razapinjem.
U carstvu melanholije 
7 komentara na “Ida Prester in floribus”
Vrlo dobro. Imam samo jedno putanje: WTF is Ida Pester?
misliš TKO je ida prester? 😉
Nije u redu da kršiš privatnost drugih osoba kada koristiš print screen. Dakle imena osoba koje su komentirale ispod i iznad si trebala zatamniti, i deca na 9gagu to znaju,
da, njihova bi mi privatnost trebala biti na prvom mjestu jer su ipak javno komentirali na javnom zidu. LOL
Asja Bakić ponovno ubola u sridu – sjajan tekst!
Mislim da se radi o razlici izmedju pragmaticnog i principijelnog… u sovinistickom drustvu biti ‘principijelna feministica’ cesto znaci biti izoliran, marginaliziran, te sa izuzetno smanjenim izborom zivotnog partnera, a time i vjerojatnosti braka. Naravno, nekima je to OK – ‘jer brak je ionako zastarjela institucija’, a mozda ni ‘ne trebaju partnera da ih ispuni’. No, nekima nije… djelomicno zato sto smo svi mi – pa tako i feministice – ipak produkti naseg drustva, a djelomicno zato jer tvrdoglavom principijelnoscu svakodnevne stvari postaju problem (iako to mozda ne bi trebale biti). Mozda ako se covjek malo udalji i pogleda pitanje ekologije… mislim da bi stvari trebalo reciklirati. Da li cu ici za ljudima i derati se sto bacaju hranu u smece iako ne postoji infrastruktura da je kompostiraju, ili cu raditi na tome da se ta infrastruktura postavi? I, ako neki od mojih prijatelja kaze ‘gle, i ja bacam hranu u smece’, da li ih imam pravo zbog toga prozivati? A sto drugo da rade? Mini-komposte u stubistu zbog kojih se na njih deru susjedi? Dakle… mislim da, dok god zajedno radimo da ‘promijenimo svijet’, i dok taj svijet ne dodje, svatko ima pravo sam odluciti kako ce se snaci u svijetu u kojem se nalazi. Kolicina zrtve vlastite dobrobiti za principe je vlastita odluka, i kako nekoga tko je kupio majicu koja mu/joj i nije nuzna ne treba prozivati za ubojstvo jer te novce nije dao gladnima u Africi, tako mislim da ni Idu ne bi trebalo prozivati antifeministicom jer je odabrala stupanj prilagodbe koji joj omogucuje zeljeni nivo funkcioniranja u svijetu u kojem se nalazi.
“Muškarac radi da bi izdržavao svoju obitelj koja, zajedno s materijalnim dobrima, spada u njegove svojine, nešto što može poslužiti kao kvantitativan dokaz da je taj muškarac uopće živio.”
Koliko god ja simpatiziram zensku borbu za ravnopravnost moram ti iskreno rec da upravo ovakve gluposti stvaraju sliku feministkinja kao ogorcenih i isfrustriranih zena koje svima idu na jetru. Da, muskarac radi da bi uzdrzavao svoju obitelj i sve sto stekne u zivotu – ukljucujuci i obitelj, je njegovo nasljedje i dokaz da je postojao. Al isto vrijedi i za zene, i one koje rade i imaju karijeru i one koje citav zivot provedu ko kucanice. Svi mi tezimo tome da ostavimo nesto vrijedno iza sebe, zato se oba roditelja hvale kako imaju lijepu kucu/stan, pametnu/pristojnu djecu itd itd. Zene su po tom pitanju isti drek ko i muskarci.
Kao neko ko je odrastao u relativno konzervativnoj obitelji mogu iz prve ruke reci da zene drze puno vecu moc u svojim rukama nego mogu zamislit. Jedino sto im stoji na putu da njom slobodno raspolazu su one same. Zato prestanite kukat, ima puno boljih i efikasnijih nacina borbe 🙂