Ponekad pomislim kako je za vrijeme Juge Francuska lako mogla biti autonomna pokrajina koju bi kasnije devedesetih Srbija aneksirala jer kao i većina ex-yu zemalja, Francuska preferira šovinizam, čist jezik i muške autore. Dakle, ako zanemarimo njezinu imperijalističku, kolonijalnu povijest i njezin kapital koji ovdje nitko nema – FR se savršeno uklapa u naš kulturni milieu.
Zadnjih par godina dosta redovito B. i ja kupujemo Le Magazine Littéraire, francuski časopis za književnost koji izlazi jednom mjesečno. Prije pet godina, rujanski je broj LML-a bio posvećen francuskim romansijerkama. Spomenuli su gospođu de Lafayette, George Sand, Marguerite Yourcenar, Colette i mnoge druge istaknute autorice koje svi vrlo dobro poznajemo. Taj je jubilarni 500. broj časopisa bio uređen, dakle, u znaku spisateljica. I što se onda u međuvremenu desilo? Ono što se dešava i u Hrvatskoj: u redu je jedan broj posvetiti ženama, ali čim krenemo govoriti o nacionalnom kanonu, muška imena obavezno imaju prvenstvo.
Ovogodišnji aprilski broj (apriliiiiiiililiiii žene, apriliiiiliiiiiliii) donosi veliku anketu: NAŠ NACIONALNI PISAC. I na naslovnici Victor Hugo za kojeg je glasao najveći broj od 1006 anketiranih Francuza i Francuskinja. E sad, anketa je već unaprijed ograničila imena za koja se moglo glasati. Na spisku od preko 30 autora samo su tri autorice – de Beauvoir, Sagan i Duras. Rezultate je ankete LML preuzeo iz revije Médium koja ju je provela i u drugim zemljama Europske unije (glasalo se za Goethea, Dantea, Shakespearea). Le Magazine Littéraire je zatim dopunio anketu odgovorima „domaćih“ autora i autorica na pitanje koji su njihovi nacionalni favoriti. I tim je objavljenim odgovorima, zapravo, Francuska potvrdila svoju ograničenost za koju obično bez pardona optužuju rustikalni, neprofinjeni Balkan.
Što reći kad ikona francuskog feminizma Hélène Cixous na pitanje: „Nacionalni pisac. Vaš, jedini, jedinstveni. THE nacionalni pisac. Dakle? Oklijevate?“, odgovori da Shakespeara vidi kao nadnacionalnog pisca i onda, popuštajući pod pritiskom anketara koji inzistira na francuskom imenu kaže: Stendhal, Rimbaud. Cixous je spremna polemizirati o pitanju „nacionalnog“ u književnosti, ali ne i o feminističkim implikacijama ovako ograničenog izbora, ovakve ograničene ankete. Ostale anketirane autorice nisu bile ništa bolje. Redom su birale – Montaignea, Flauberta, Rabelaisa, Pascala, La Fontainea, Prousta. Pristajale su bespogovorno na kanon koji će ih sutra tretirati jednako kao i njihove prethodnice, na nepravičan kanon koji muškarce diže u nebesa, a žene gura u biografske natuknice i fusnote.
Pozicija autoriteta u kulturi očito je nadnacionalno problematična jer uvijek pripada muškarcima, bili oni autori ili ne. Ponavljam se već k’o Švabo tralalala: anketiramo žene, pitamo ih za mišljenje, ali nije nas zapravo briga jer su odgovori uvijek isti, očekivani, čak i kad ih daju žene. Umberto Eco aka EGO, na primjer, vrlo autoritativno i odrješito kaže: “Rabelais, bez ikakve sumnje i potrebe za objašnjenjem”. To je taj muški bezvremeni autoritet koji nema potrebu objašnjavati jer je tako kako on tvrdi da jest. Točka. I onda još žene pristaju na tu točku koja ih redovito ostavlja izvan.
U hrvatskom kontekstu suočene smo s istom situacijom: kad se autorica želi profilirati kao ozbiljno ime, ona za svoje književne uzore redovito bira i navodi muškarce. Ako bismo spekulirale o HRVATSKOM NACIONALNOM PISCU, velika je vjerojatnoća da ne bismo spomenule dva trenutno najznačajnija imena, Dubravku Ugrešić i Dašu Drndić, već bismo nabrajale niz posve osrednjih, ali megalomanski nastrojenih muškaraca koji ni sami nisu u stanju drugi put pročitati ono što su napisali. Ono što ni pas s maslom ne bi pojeo kod nas završava u školskim čitankama. Ako ništa drugo, francuska kanonizirana mizoginija barem nije loše napisana.
Da paradoks spomenute ankete bude još veći, samo nekoliko stranica prije gledamo u veliku fotografiju Daphne du Maurier, engleske spisateljice francuskog imena, i čitamo tekst na dvije stranice, naslovljen Crna ruža, u kojem Emmanuelle de Boysson jasno kaže da je mizoginija glavni razlog zbog kojeg su autoričino pisanje za života nazivali „ružinom vodicom“ i diskreditirali uspjeh njezinog romana Rebecca. Kakav kontrast, kaže de Boysson, u odnosu na njezinu posthumnu recepciju! „Ne samo da joj nikad nisu prestali štampati romane, već su oni postali klasici, u pravom smislu te riječi“. No jesu li doista? Jer dvije stranice kasnije čitamo anketu koja potvrđuje predrasudu da žene pišu „sladunjave“ romane à l’eau du rose, a muškarci djela od nacionalnog značaja.
U carstvu melanholije 