Kod obješenika

14 svi.

U siječnju ove godine napunilo se točno sto godina od rođenja Branka Ćopića. Imala sam namjeru odmah poslije Nove godine objaviti tekst o njegovoj priči Kod obješenika, koja je na mene ostavila dubok dojam. Kod obješenika idealno je interpretacijsko mjesto jer objašnjava spregu piščevog humora koji ga je proslavio i njegove melankolije bez koje tog humora ne bi bilo, ali nakon prvih nekoliko rečenica shvatila sam da ne mogu pisati o vješanju Ćopićevog lika a da se istovremeno ne osvrnem i na autorovu smrt. Pomisao na Ćopićevo samoubojstvo i oproštajno pismo koje je adresirao na Ziju Dizdarevića, prijatelja ubijenog u Jasenovcu, sasvim me demotivirala. Nisam se mogla natjerati da tekst dovršim i taj je fantomski, neobjavljeni post na blogu ostao tek neispunjena obaveza prema najzanimljivijem od svih bosanskohercegovačkih pisaca, čovjeku kojeg je nakon devedesetih postalo pomodno prešućivati.

U međuvremenu sam pročitala Williama Styrona, Darkness Visible, knjigu-prisjećanje o depresiji zbog koje se pisac zamalo ubio. Čitajući Styrona, sjetila sam se razdoblja u kojem sam Kod obješenika prvi put otkrila. Bilo je to na trećoj godini faksa kad sam se i sama borila s akutnom depresijom. Moja je rutina tih dana bila jeziva: na faks sam odlazila u istoj odjeći u kojoj sam spavala i nisam je mijenjala danima. Osobna je higijena pala u drugi plan. Neprestano sam pokušavala spavati, ali budila sam se u puno gorem stanju od onog u kojem bih legla. Ustajala sam potpuno dezorijentirana, ne znajući koje je doba dana ili koji je uopće datum. Najgore od svega, imala sam osjećaj da mi se mozak skašao. Stvari koje inače obavljamo mehanički posve sam zaboravila raditi. Četkicu za zube stavljala sam među češljeve, bademantil gurala među kapute. Na WC sam znala otići zaboravljajući da skinem gaće ili bih ustajala s WC-a prije nego bih se pomokrila do kraja. Bila sam odsutna iz vlastitog života.

Styron je naveo niz situacija i u nekima od njih  lako sam se prepoznala. No kad je pisao o depresiji kao rezultatu sistemskog stresa i dubokog osjećaja gubitka, zaboravio je napomenuti jednu vrlo bitnu stvar – nisu svi gubici isti. Velika je razlika između depresije izazvane obiteljskom tragedijom (gubitkom majke u djetinjstvu) i gubitka zbog kojeg su se, na primjer, ubili Majakovski i Ćopić. Ono što je skašalo moj mozak bio je, istina, duboki osjećaj gubitka, ali političkog gubitka: pohađala sam studij koji je na univerzitetskoj razini rehabilitirao nacionalizam i podučavao studente nacionalističkom diskursu. Sve s čime sam se osobno identificirala bilo je proskribirano. Ne govorim samo o feminizmu, već i o komunizmu, o ideji društvenog progresa i klasne ravnopravnosti. Moje su kolege bez problema kupovale ispite i u tome nisu vidjeli nikakav problem. Štoviše, tranzicijska im je žabokrečina odgovarala jer su i sami bili jednako mutni. Mene je, s druge strane, to okruženje polako počelo gušiti.

Penjala sam se fakultetskim stepenicama i imala osjećaj, doslovan fizički osjećaj, da mi se patike (koje su bile suhe) cijede kao da sam prethodno hodala po kakvom plićaku. Jedva sam se susprezala da ne plačem na javnom mjestu. Kolegice su mi nešto pričale, ali nisam ih čula. Nisam ih mogla čuti jer nisam bila prisutna. U takvom sam stanju mentalnog propadanja jedva pročitala Ćopićevu predratnu zbirku Pod Grmečom. U takvom sam stanju pročitala Kod obješenika.

Ćopić je majstor socijalnog komentara. Njegov ironijski odmak od sredine u kojoj je odrastao ne smeta mu da zadrži kolorit Bosanske krajine dok pripovijeda o stvarima koje nadilaze lokalne teme. Ćopić piše o socijalnoj bijedi, o siromasima, o talogu bosanskog društva, ali bez ikakve patetike. Naprotiv, ne štedi ni tu bijedu s kojom kao čitatelji suosjećamo, ne zazire od poruge i ismijavanja. Priča u kojoj nitko nije pošteđen piščevih oštrih, ali humorističnih uvida, Kod obješenika, govori o starcu koji se ode objesiti i sa sobom povede kobilu da ga sin i njegova obitelj nađu kad budu išli tražiti nju. I doista, sutradan, pokojnikov sin njegov leš nađe slučajno, tražeći zapravo kobilu. Na samom nam, dakle, početku Ćopić stavlja do znanja da u bijedi ljudski život radikalno gubi na vrijednosti, da nas siromaštvo dehumanizira. To što starca nema, nebitno je. Samo je kobila važna.

Gorku istinu o bezvrijednosti staračkog života, o ljudskoj tuposti, Ćopić pripovijeda kroz smijeh. Još dok ga nisu skinuli s drveta, dok se leš obješenika još uvijek klati, ljudi dolaze da pokojnika vide i dotaknu ga. Sijaset karikaturalnih seoskih likova okuplja se oko obješenika da razgovara o politici (mrtvac više neće plaćati porez), njegovoj odjeći, o kobili. Odmah pored leša nesmetano se nastavlja život koji je pokojnik dobrovoljno napustio. Njegov sin dogovara prodaju kobile i u glavi broji što sve mora dobivenim parama poplaćati. Tek kad se sjeti da oca mora sahraniti, „neveselo pogleda uz onaj bukvić“. Smrt oca sinu postaje stvarna kroz novac – kroz trošak njegovog pogreba.

No bez obzira na to što Ćopić sve ružno i tužno u svojoj prozi propušta kroz smijeh, činjenica je da su teme koje književno obrađuje depresivne. Ćopić piše o potlačenim ljudima koji se guše pod državnim nametima, o ljudima koji presipaju iz šupljeg u prazno jer nemaju ništa i to objavljuje pred sam početak Drugog svjetskog rata, prije nego će otići u partizane u želji da tim poniženim ljudima omogući bolji, dostojanstveniji život i, zašto ne, bolju i dostojanstveniju smrt. No što od te dostojanstvene smrti na kraju ostaje njemu?

Ćopić se 1984. godine s beogradskog mosta bacio u Savu i utopio. Njegove su oproštajne riječi prepune političkih aluzija ne neprijatelje koji se vraćaju, na neprijatelje kakve je nemoguće izmaštati. Nekoliko godina kasnije Jugoslavija se raspada i doista, „mrke ubojice s ljudskim licem“ koje je Ćopić u svom pismu Ziji Dizdareviću spomenuo – uskrsavaju: „crni su im konji, crne su im potkovice“. Jeza koju je Ćopić osjetio, koja je ubojice najavljivala, ne jenjava ni danas. I dalje nas drži stupor mrskih devedesetih, a jugoslavensko truplo još uvijek zaudara. U tom sam depresivnom stuporu odrasla i kad sam ga na fakultetu postala svjesna, naglo me poklopio: okružena ljudima upitnog kredibiliteta usmjerenima na vlastitu korist, osjetila sam strašan gubitak – posvemašnji gubitak uređenog društva. Tranzicija me doslovno bacila u depresiju iz koje sam se jedva iščupala. Poratno će doba, govorili su stariji dok smo sjedili po smrdljivim podrumima, biti gore. I bilo je. Kako za Branka Ćopića, tako i za mene.

Ljudi zaboravljaju da se emotivno i intelektualno možemo investirati i u ideje, ne samo u druge osobe. Čovjek je političko, društveno biće koje vlastiti identitet gradi ideološki. Kad se ta ideologija u kojoj se prepoznaju kompromitira, pojedinci poput Ćopića i Majakovskog koji su je književno gradili moraju nužno osjetiti gubitak. Nisu izgubili majku ili oca, ali i takav je gubitak jednako tragičan. Da je Ćopić s pravom skočio u Savu, govori činjenica da je u međuvremenu postalo nepopularno afirmirati ideje koje je on rado tematizirao u svojim djelima. Ćopić je izašao iz mode, a onda i iz školskih udžbenika. Humor se izgubio i zamijenio ga je nacionalistički patos koji ne tolerira bilo kakvo ismijavanje. Dobro je što pisac nije živ da tome svjedoči. „Mrke ubojice s ljudskim licem“ bolje je predosjetiti nego dva puta doživjeti.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: