Svake godine Pantone odluči koje će boje obilježiti modnu sezonu. Te su boje naputak dizajnerima i modnoj industriji što da proizvedu, a nama kakvu konfekcijsku odjeću trebamo kupiti i oblačiti. Razmišljala sam što bi bilo da te naputke Pantone ne daje samo dizajnerima, već i ostalim umjetnicima, književnicima na primjer: ta i ta nijansa su in, izvolite pisati u skladu s njima. Književna je produkcija kao i moda često ciklična, predvidljiva, uvjetovana tuđim odlukama i tržištem, ali književnici nikad nisu ograničeni krovnom idejom ili motivima koji se sezonski mijenjaju. Da kompozicija književnog djela doista ovisi o Pantoneu, kakve bismo književne tekstove pisali i čitali iduće proljeće i ljeto? Moram priznati da me to pitanje uzbudilo jer pisati po bojama ne zvuči pretjerano ograničavajuće, iako je velika vjerojatnoća da bi mnogi te nijanse tematizirali doslovno kao da pišu komad odjeće za fast fashion dućan. Odlučila sam stoga deset nijansi koje su izabrane za sezonu proljeće/ljeto 2017. iskoristiti kao poetički predložak i zamisliti gdje bi nas to beletrističko bojanje u pisanju moglo odvesti.
1. Niagara 17-4123
Najpopularnija me boja za spring/summer sezonu odmah podsjetila na stihove Else Lasker-Schüler iz pjesme Skrivam se iza drveća: O, ti lažljivi prevarante/ napeo si labavo uže. Žena koja je „poklonila cvijet svog tijela“, koja je „vazda išla kroz mogranje“, „gledala kroz muškarčevu krv kako svijet posvud gori od ljubavi“ – odjednom pada preko mlohavog užeta u plavo. A što je drugo mlohavo uže nego mlohav ud! Svaka bi poezija ili proza koja bi u 2017. slijedila iz ovakvog razočaranja bila nužno emancipatorska i melankolična. Različite su reinterpretacije bajki jako popularne danas, i na tom bismo tragu mogle ponovno ispisati i Skrivanje iza drveća, i to kao pripovijest o ženi koja se prestaje razočarano i sramežljivo skrivati iza drveća i spoticati o labavu užad, i koja bi umjesto kroz mušku, odjednom počela gledati kroz vlastitu krv. Niagara, dakle, nije samo francuski bend iz osamdesetih, već i feministička proza predodređena da nas u idućoj godini potpuno osveti.
2. Primrose Yellow 13-0755
1) Pisati na žutom o žutom? Ispovjedna, narkomanska proza za tinejdžere? U Tehničkom muzeju u Zagrebu trenutno traje izložba o molekulama. Jedna od molekula koju u 3D verziji možete vidjeti na izložbi jest i heroin. Krajem 19. stoljeća na heroinu su uglavnom bile četrdesetogodišnje žene. Danas su glavni ovisnici osamnaestogodišnji muškarci. Na pistama se žuto vraća u velikom stilu, čak i u plišu. Mogli bismo čitati o molly, o tome kako si djeca mažu očne kapke pčelinjim voskom, miksaju kodein i Sprite. Ovakav bismo pravac u književnosti nazvali: „Žuto sunce sja, svejedno, sjeban sam ja“. Stil bi bio prljavo, kmartovski realističan.
2) Zbirka pjesama u slobodnom stihu koja bi elegičnim tonom opjevala zlatni tuš.
3. Lapis Blue 19-4045
Plavo-žuto-plavo kao švedska neutralnost u Drugom svjetskom ratu. Zato treća boja sezone, najskuplja i najluksuznija boja kroz povijest, postaje žanrovska boja revizionističke politike. Boja kojom su oslikavali Djevicu Mariju da izgleda skuplje, boja u kojoj su sahranili šepavog Tutankamona, idućeg proljeća postaje boja revizionističkih povijesnih studija na Institutu Ivo Pilar, i zadarskih doktorata o herojskom životu i djelu Ante Pavelića. Svaku povijesnu laž koju želite napisati smjestite pod ovu boju, jer povijesničarski je revizionizam skuplji nego je to lapis lazuli ikad bio. Svi nepouzdani pripovjedači, prepisivači diplomskih radova, tuđih novinskih radova, svi mitomani, svi patološki lažovi koji se zavijaju u lapis plavo da se doimaju skuplje, autentičnije u 2017. za svoje laži trebaju izabrati upravo ovu 19-4045 nijansu plave koja dosta podsjeća na plavu kapu Titovih pionira iz koje su svi ti luzeri iskočili kao zečevi.
4. Flame 17-1462
Flame je nijansa za sve autobiografije, biografije i memoare idealne za ogrjev. Ogledni primjer: Naya Rivera. Glumica je objavila memoare s 29 godina zato što ima puno toga zanimljivog za reći. Za potpalu, međutim, može poslužiti i balkanska autofikcija od koje se fino mogu zagrijati čitava Istočna i Srednja Europa, pa čak i dio Mediterana.
5. Island Paradise 14-4620
Zamislimo na trenutak da je svijet u kojem živimo jednima utopija drugima distopija, i da nijansa 14-4620 može simbolizirati obje strane priče. Raj kao pakao, pakao kao raj. Uzmimo na primjer Radončića s jedne, i anonimnog Sarajliju s druge strane: prvi je sagradio Avazov toranj, drugi se s njega bacio. Takva je i ova boja – izgleda relativno bezazleno, ali kao i divlji bosanski kapitalizam, na trenutke je toliko ružna da se u nju može gledati kraće nego u Sunce.
6. Pale Dogwood 13-1404
Dugačak esej o tome zašto ženske genitalije nisu trešnjin cvijet, već smrdljiva riba. Knjiga bi bila bogato ilustrirana muškim spolovilima, a predgovor bi napisao don Kaćunko.
7. Greenery 15-0343
Bildungsroman o odrastanju Bakira Izetbegovića.
8. Pink Yarrow 17-2034
17-2034 je boja od koje nastaju najgluplje, ali i najzabavnije žanrovske priče u kojima ubogo malo siroče pere stepenice, oklizne se, padne nekom bogatašu u krilo i slomi mu mrkvu. Dok ga nježno njeguje, zaljube se i onda saznamo da je i ona bogata te da nije prala stepenice nego je gledala gdje je zakopala blago Jacka Sparrowa koji umjesto mrkve u gaćama ima gorki patlidžan. Uglavnom, u priči bi bilo puno seksa, ljubavi i loše sintakse.
9. Kale 18-0107
Kelj su dnevnička javljanja i ona književnost koja na njih liči: osobni zapisi koji nikad ne bi trebali ugledati svjetlo dana, ali na kraju budu bestseleri. Priče o teškom životu, preljubi, izdaji, lirska proza, također su kelj. Svaki književni tekst koji može poslužiti kao predložak za Oskarom nagrađeni film: lisnati kelj. Ratna proza: kelj. Škrabotine koje pišemo dok razgovaramo na telefon: kelj. Romani i priče vaših omiljenih, a mojih omraženih hrvatskih autora i autorica: kelj, kelj, kelj.
10. Hazelnut 14-1315
„A potom žene koje promiču ispred vas u dugačkim mantilima od velura koji datiraju iz osamdesetih godina (XIX vijeka), u demodiranim šeširima s papirnim ružama, ispod kojih visi njihova kosa kao zaljepljena“, piše Rilke. Te su žene, kako smo vidjeli u natuknici o Primrose Yellow boji, bile ovisnice o heroinu jer su patile od nervoznog kašlja, a onda su ih liječnici navukli na drogu. Lješnjak je književni kašalj koji ne možemo naći na Libgenu jer su ga pisale žene, pa ga nitko nije skenirao. Lješnjak su autorice koje su izbrisane iz sjećanja jer su bile demode i za života. Kao što zrno graška žulja princeze, tako i književnice poput lješnjaka – žuljaju književni kanon. Zaogrnute dugačkim mantilima od velura hodaju nadrogirane kroz prostor i kroz vrijeme. Da nema muškaraca poput Rilkea, tko bi ih se uopće sjećao?
U carstvu melanholije 