Industrijska fotografija Toše Dabca

Radnik, Željezara “Zenica”, Zenica između 1956. i 1966, Arhiv Tošo Dabac

Tematska izložba posvećena industrijskoj fotografiji Toše Dabca koju ovih dana (do 18. 11. 2018), besplatno, možete pogledati u prostorijama zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, izložba je godine. Točka. Razlog zbog kojeg to možemo autoritativno reći jest složenost koja se krije iza nepretencioznih Dabčevih fotografija i varljive jednostavnosti izložbe. Muzejski je prostor ispražnjen od svakog suviška i možemo se odmah usredotočiti na najbitnije. Čim krenete gledati fotografije, kako one koje su razvijene i povećane u prošlosti, tako i one digitalno printane danas, upadate u kontekst komplicirane povijesne i političke zbilje koju je Dabac majstorski zabilježio i sačuvao za buduća gledanja. Uspjeh izložbe ogleda se i u širini kustoskog pogleda koji omogućava da fotografije, lica i prostore uhvaćene na njima čitamo iz pozicije suvremenosti, ali bez ikakvih predrasuda, svjesni da je njihova tematika itekako aktualna, i gotovo bezvremena.

S obzirom na težinu teme i važnost koju ona ima danas, u vrijeme potpune kulturne i političke devastacije socijalističkog nasljeđa u korist privatnih „poduzetničkih“ interesa, svaka asocijacija ili pomisao koju posjetitelj izložbe ima gledajući fotografije također postaje dijelom izložbe i nadopunjuje je. Štoviše, kustosice Marina Benažić i Renata Filčić napravile su savršen posao kojem je nemoguće naći bilo kakvu zamjerku. Ne samo da su pokazale kako umjetnička izvrsnost naručene fotografije ne pada u drugi plan u odnosu na njezinu utilitarističku i dokumentarističku zadaću, već su jasno, kroz svoj izbor fotografija Toše Dabca, pokazale da su politika i umjetnost neraskidivo vezane u svakom povijesnom trenutku bez obzira radilo se o fotografiji koja je eksplicitno angažirana ili ne. Ono što, uostalom, Tošu Dabca čini majstorom upravo je njegovo oko koje ovu implicitnu vezu prepoznaje organski. Njegove fotografije koje su kustosice odabrale iz arhiva transponiraju vremenske kategorije prošlosti i sadašnjosti i ostavljaju nas s vrlo jasnom idejom budućnosti koju je Jugoslavija gradila svojim industrijskim modernizmom. Dabčevi negativi očito su i dalje kliconoše tog optimizma i razvoja. No fotografije su, bez obzira na svu jasnoću umjetnikove namjere, i dalje očuđujuće i ostavljaju dovoljno prostora da se u njih emotivno investiramo bez obzira na naša osobna politička uvjerenja. Umjetnik je sačuvao autonomiju, čak i uz svjesno propagiranje ideje socijalističkog progresa i radništva u koje je duboko vjerovao.

Krećući se po prostoriji, posjetitelj zajedno s izložbom pravi puni krug i nužno mora doći do epifanije: prostora u kojem se krećemo, zgrade MSU-a, svih okolnih cesta, uređenih parkova i raskrsnica nema bez radnika koji su ih izgradili. Lica koja je Dabac zabilježio nisu tek fotogenična, već su naprosto neophodna. Kad govorimo o radnicima „Đure Đakovića“, „Rade Končara“, radnicima splitske brodogradnje, zeničke željezare, o pakerici u „Plivi“ ili radnici u Svilarskom kombinatu „Nonča Kamišova“, u prvom redu govorimo o materijalnosti njihovog rada. Njihova su lica smještena u tvorničke hale, znanstvene laboratorije, prislonjena su uz mašine i postaju jedno sa sredstvima proizvodnje. U brzom premotavanju povijesti unaprijed, vidimo kako se ta lica revizionistički brišu, kako se stvari koje su ona izgradila za vlastitu uporabu nemilice privatiziraju i kradu, što nas stavlja u težak položaj promatrača koji je otuđen od vlastitog nasljeđa i vremena u kojem je ono nastajalo.

Tošo Dabac nije, međutim, samo talentiran svjedok svog vremena. On je također radnik u kulturi: dokumenti izloženi uz fotografije svjedoče o uvjetima njegovog rada koji su daleko od idealnih. Ne samo da mu se daju prekratki rokovi, nego mora napismeno tražiti da mu se podmire dugovanja puta u inozemstvo. Funkcioneri i ljudi kojima fotograf piše nemaju lica, svedeni su na svoje potpise, za razliku od radnika kojima se Dabac predano fotografski bavi. Vidimo, dakle, da umjetnost, baš poput tvorničkog ili laboratorijskog rada, sudjeluje ravnopravno u izgradnji SFRJ-a i njezinog identiteta u međunarodnoj zajednici. No osim toga vidimo, nažalost, i to da se status umjetnika uopće nije promijenio: zbog navodne nematerijalnosti umjetničkog djela Dapcu je teško naplatiti vlastiti rad, na isti način na koji je to njegovim nasljednicima i danas.

Zanimljivo je, naravno, industrijske fotografije radnika i postrojenja kontekstualizirati i onim što im je tridesetih godina prošlog stoljeća prethodilo: prizorima ljudi sa zagrebačkih ulica, među kojima je bilo puno obespravljenih, siromašnih lica koja stoje u redu za javnu kuhinju, odnosno, kako je to u predgovoru monografije izašle 1980. godine napisao Radoslav Putar – ljudi koji kao da nešto čekaju. U tom međuratnom razdoblju velike bijede i nezaposlenosti, Dabac nije objektivizirao bijedu niti je portretistički siromasima oduzimao ljudskost. Štoviše, nema razlike u načinu na koji fotograf pristupa ljudskom licu prije i nakon Drugog svjetskog rata. Iako je veliki dio njegovih industrijskih fotografija naručen za „Međunarodnu izložbu rada“ u Torinu 1961. godine, fotografije radnika nemaju notu marketinške isforsiranosti i umjetne, saharinske sreće koja je tipična za propagandu svojstvenu totalitarističkim društvima u kojima je nezadovoljstvo proskribirano i kažnjivo. Dabac je ljude hvatao u trenutku nezaposlenosti isto kao i u trenutku mukotrpnog rada, s izraženim socijalističkim senzibilitetom koji osobe nije svodio na arhetipsko, već je u njima pronalazio dubinu i kompleksnost. Upravo zbog toga njegove fotografije nikad nisu plošne i nezanimljive, već naprotiv, evociraju sve bogatstvo ljudskog iskustva, kako njegove loše, tako i dobre strane.

No važna je razlika u tome što umjesto alegorijskih naziva predratnih fotografija, poput „Sama“, „Priložite sirotinji“, „Ručak siromaha“, dvadeset godina kasnije Dabac radnicima ispod fotografija piše osobna imena, što zapravo najbolje svjedoči o političkom prevratu koji se dogodio u jugoslavenskom društvu. Ljudi više nisu bili bitni samo ako su bili bogati i slavni. Imenovanje radnika zapravo je intervencija cijelog društva, ne samo Toše Dabca, u način na koji razmišljamo o „običnim“ ljudima i ulozi koju igraju u društvu. Upravo bi zbog toga vrijedilo razmisliti kako bi Dabac Zagrepčane fotografirao danas, kako bi, na primjer, naslovio fotografiju čovjeka koji kopa po smeću ili skuplja plastične boce za reciklažu.

Muzej suvremene umjetnosti na svojim web-stranicama piše da su izlaganja tek pokojeg portreta radnika ili radnice na umjetničkim izložbama ili predstavljanje Jugoslavije na međunarodnim sajmovima i izložbama kao što je Expo 61 u Torinu, znak da je Dabac bio angažiran zbog sadržaja, a ne estetike, da bi njegova fotografija poslužila prvenstveno kao dokumentacija o razvoju jugoslavenskog gospodarstva i da su, zahvaljujući umjetničkom geniju Toše Dabca, njegovom osjećaju za kompoziciju i kadriranje, te fotografije bile „gotovo umjetničko djelo s potpisom“. Osobno, ne vidim nikakvu „gotovo“ ili „skoro pa“ umjetnost jer su lica radnika, zajedno s mašinama, nitima svile, čavlima i željezom – čista umjetnost. Da bi ideja socijalističkog samoupravljanja bila uspješno uprizorena na međunarodnoj sceni, nije bilo dovoljno poslati tek nekog fotografa koji bi fotografirao dva-tri lica u tvornicama. Postoji razlog zbog kojeg je tu zadaću dobio baš Tošo Dabac, partizanski borac i priznat umjetnik. Ono što on snima po zadatku, izvrsna je umjetnička fotografija. Lica radnika prate nas još dugo nakon što napustimo muzejski prostor, ne zato što su ona dokument gospodarskog rasta, već zato što umjetnička fotografija nikad nije u potpunosti podređena autorskom honoraru ili nadležnosti Partije. Osim toga, za postav Jugoslavenskog paviljona u Torinu bili su zaduženi umjetnici Ivan Picelj i Aleksandar Srnec, velikani hrvatske apstrakcije.

Fotografija „Na rubu vatrene staze, željezara ‘Zenica’“ (1958/66), fotografija bračkog kamenoloma iz 1949,  markantna lica radnika zeničke željezare i tvornice „Rade Končar“ jesu, nesumnjivo, umjetnost i štoviše, vrhunac hrvatske suvremene fotografije zato što čovjeka pronicljivo smještaju u kontekst od kojeg on ne može pobjeći, u povijesni trenutak koji nije obilježio samo te radnike, već i nas koji smo bez plodova njihovog rada, jasno zabilježenog fotografijama – nasilno ostali. Fotografije Toše Dabca nisu samo dokument nekadašnjeg razvoja, već i gubitka socijalistički uređenog društva zbog kojeg se umjetnici danas bore za egzistenciju radeći za korporativne interese, upregnuti u marketinške zadatke kakve Dabac sigurno nije morao obavljati.

NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Express.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.