Tuđa nekretnina

Pošto o ženama i književnosti pišem u Zagrebu, „Vlastitu sobu“ moram preimenovati u „Tuđu nekretninu“ jer po inspiraciju ne idem u dvorišta Oxbridgea, već je cijedim iz interneta u tuđoj kuhinji koja nije renovirana zadnjih 60 godina. Krajobraz je u Zagrebu bitno drugačiji, što se esejističkog nadahnuća tiče. Uzmimo, na primjer, Bundek. Tamo možete udisati nečiji rođendanski roštilj i diviti se bistama ruskih pjesnika. Da je kojim slučajem Virginia Woolf morala hodati po Bandićevim šljunčanim stazama u potrazi za inspiracijom, njezin bi kultni esej drugačije zvučao. Doduše, neke bi stvari ostale iste: „Muž može umrijeti ili neka nevolja pogoditi obitelj“, univerzalan je problem ženskog stvaralaštva. Često inspiraciju koju sam dobila u tuđoj nekretnini razvijam dalje, također u tuđoj nekretnini – najčešće u tržnom centru u kojem nema prirodnog svjetla i prirodnih želja. Osjećam se ugodno tamo gdje se o novcu priča vrlo otvoreno i konkretno jer mi takav ambijent pomaže da i sama lakše razlučim teme koje u književnost unosi novac od tema koje novac iz književnosti izbacuje.

Ne smijete ni u jednom trenutku zaboraviti da je književnost roba koju možemo, ali i ne moramo prodati: književno djelo može istrunuti kao hrpa opuzenskih mandarina koje nisu našle svog kupca. Kao što propadaju nekretnine u koje ne ulažemo novac, tako propadaju i knjige autora koji propadaju zajedno s tim derutnim nekretninama. Ima li, postavlja se pitanje, književnost autonomiju u odnosu na stare cijevi, krov koji prokišnjava, neispravan vodokotlić i pokvaren radijator? Naravno da nema. Ne možeš pisati utopiju u sobi koja je lijes. Možeš, zapravo, ali onda je samo pitanje na kojim drogama pišeš.

Nema vlastite sobe u tuđoj nekretnini. Treba si izbiti iz glave ideju da je dom moguć tamo gdje ništa nije naše. Što znači da ni književnost napisana da bismo drugima platili najam „vlastite sobe“ nije naša. Ona nam ne pripada jer nemamo slobodu da njome ništa ne kupujemo ili prodajemo. Književni tekst, isto kao i novinarski, nije slobodarski ukoliko je upregnut u preživljavanje: nitko od nas nije iznad hrane, iznad plaćenih računa i krova nad glavom. Nitko. Ono što književnost može rasteretiti jest sloboda da pisanjem ne plaćamo tuđu nekretninu. Manji izdaci manje opterećuju tekst. Što njime manje moramo zaraditi, to je djelo manje kompromitirano jer ne pravimo ustupke, ne prešućujemo, nećemo sami sebe cenzurirati da bi drugi platili ono što žele čuti.

Često sanjam svoj stan, zapravo manju kolibu ili kućicu na obronku neke planine, u blizini šume, s brzim internetom i stazama kojima Bandić nije ni prismrdio. Ne treba mi puno da bih pisanjem dala više: tek sloboda da fotelju stavim gdje želim, da ne moram gledati u tuđu ideju doma dok pokušavam pisati eseje oslobođene podstanarskih nameta. Vlastita soba velika je sloboda jer nam dopušta da prostor u kojem razmišljamo prilagodimo vlastitom pismu. Ako oko sebe ne želim ormare i regale koji smrde na ustajalo, klimave i polomljene stolice na kojima me vratna kralježnica boli još više – kakvu opciju imam kad je takva nekretnina, ta tuđa nekretnina-ruglo, jedino što si u Zagrebu mogu priuštiti? Novac bira teme, prostorije u kojima pišemo – utječu na tekst. Laž je da pišemo što god želimo, kad god želimo. Pišemo ono što moramo pisati da bismo preživjeli. To preživljavanje u mom slučaju sve češće traži fantastiku jer je prostor u kojem pišem prezasićen banalnom i tjeskobnom svakodnevnicom o kojoj ne mogu pisati jednako banalno a da ne poludim.

Ne govorim, naravno, o eskapizmu jer književnost nije kanta bitumena da njome zalijemo krov koji prokišnjava. Kad se piše na problematičnom mjestu, književnost mora pokazivati gdje točno curi, gdje su pukotine koje valja sanirati: ona je hrpa snijega na propalom krovu i gorak otrov koji valja popiti da bismo napokon progledali i vidjeli da ležimo u tuđem lijesu koji nam je skupo iznajmljen. Književnost koja prodaje laž da će sve samo od sebe riješiti plaćeni je oglas kojim pisac iznajmljuje lijes na duže razdoblje, možda čak doživotno. I to ne samo sebi, već i svojim čitateljima.