Lažni Joker

joker

Da bismo razumjeli zašto film „Joker“ (2019) ne valja, moramo prvo razumjeti lik Jokera čiju povijest i značenje redatelj Todd Phillips falsificira.

Jokera, jednog od najvećih i najpoznatijih zlikovaca popularne kulture, karakteriziraju sardonski smijeh, živahne boje i žovijalno zlo. U filmu „Batman“ Tima Burtona iz 1989. godine opisan je sljedećim riječima: „nagle promjene raspoloženja, visoko inteligentan, emotivno nestabilan. Sklonosti – znanost, kemija i umjetnost“. Takva je biografija u skladu s likom kakav su za strip o Batmanu 1940. godine osmislili njegovi idejni tvorci Bill Finger, Bob Kane i Jerry Robinson. U prvom broju DC-jevog stripa „Batman“, Joker iza sebe ostavlja žrtve s grotesknim, neprirodnim osmijehom na licu i džokera, igraću kartu s likom lude koja može zamijeniti bilo koju drugu kartu iz špila. Jokerove su makinacije koje unose kaos u društvo uvijek zamaskirane razonodom, jednako zluradom i pakosnom kao što je i njegov smijeh. Tako Joker u stripu iz 1973. godine raznese čovjeka cigaretom napunjenom nitroglicerinom, a u Burtonovom filmu na optužbu da je lud odgovara: „Ja sam mislio da sam Ribe“. Riječ je, dakle, o pomalo otrcanim, glupim forama koje zapravo i ne žele nasmijati, već prije zastrašiti publiku. Smijeh koji Joker propagira nije iskren, radostan smijeh, već grčeviti kez, nervozno osmjehivanje iza kojeg čuči nelagoda. Kao gledateljima posebno nam je jezivo nepodudaranje Jokerovih naglih promjena raspoloženja s ciničnim kezom koji mu nikad ne silazi s lica. Ono što Joker misli i osjeća zauvijek ostaje skriveno iza grimase. Jack Nicholson u ulozi Jokera kaže novinarki Vicki Vale (Kim Basinger): „Ja se smijem samo izvana. Kad bi mogla vidjeti iznutra…ja ustvari plačem“, ali to zapravo ne govori ništa o tome kako se zlikovac doista osjeća. Ne laže samo njegovo izobličeno lice, već i sam Joker. U toj vragolanskoj nepouzdanosti leži ljepota ovog antijunaka.

U Gothamu, gradu-alegoriji poremećenih vrijednosti i sveopćeg nereda, Joker i Batman predstavljaju dvije oprečne polovice duboko razjedinjenog društva: Batman se bori da unese mir i red, dok je Joker agent kaosa koji profitira od vječnog razdora i dekadencije. Njihovi neprestani sukobi publiku drže na nogama, prikovanu za veliko platno. Rekli bismo, dakle, da Jokera nema bez Batmana jer je njegova osnovna zadaća da služi kao protuteža superjunaku, da bude osovina oko koje se organizira svako zlo u Gotham Cityju. Joker simbolizira organizirani kriminal, ali istovremeno je i ogledalo gradske vlasti koja mu nikako ne može stati u kraj jer je i sama ogrezla u kriminalu, nepotizmu i korupciji. Batman je usamljeni junak koji dolazi izvan sistema i nastoji ga rehabilitirati, iako je zapravo bogat i cijenjen član društva, dok je Joker neraskidivo vezan uz rasklimani gradski sustav i ne želi biti uvaženi građanin, već nastoji kriminalom u potpunosti devastirati društvo i vladati kaosom.

Ambiciozni „Joker“ Todda Phillipsa glavne reflektore s Batmana premješta na zlikovca i antagonista – Jokera. Phillips je očito želio nastaviti tradiciju „The Dark Knight trilogije“ redatelja Christophera Nolana, koja je osvježila Jokerov lik dajući mu mračniju notu manijakalnog genija. Joker u interpretaciji Heatha Ledgera apsolutno je remek-djelo zato što ni redatelj ni glumac nisu mijenjali suštinu lika: tragedija je implicirana, ali površna žovijalnost ostaje jer bez nje Joker više ne bi bio isti zlikovac. U njegovom slučaju, kao što smo već rekli, grimasa vrijedi samo ukoliko ne znamo što sa iza nje krije. Bez obzira na sjajnu glumu Joaquina Phoenixa, Joker Todda Phillipsa potpuni je promašaj upravo zato što je redatelj po svaku cijenu htio na čistac iznijeti motivaciju lika i raskrinkati Jokerovu „tragičnu sudbinu“. Osobno nemam ništa protiv psihološke razrade antagonista. I oni kao i superjunaci trebaju uvjerljivu, dobro napisanu priču. No priča u ovom slučaju prati život lažnog pra-Jokera, tragičnog klauna koji nema veze s Jokerom kakvog poznajemo od ranije, odnosno s Jokerom iz DC univerzuma. Joker Joaquina Phoenixa nije sklon žovijalnom zlu, njegov smijeh nije zlurad, sardonski, već kompulzivan, neurotičan smijeh istraumatizirane, antisocijalne žrtve. Joker Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera je psihopat. Joker Joaquina Phoenixa je sociopat. Ova naizgled sitna razlika na velikom platnu užasno bode u oči. Umjesto jeze i straha, novi „Joker“ nastoji zazvati naše sažaljenje i razumijevanje.

Joker je silovatelj, serijski ubojica koji pati od manije veličine. Phillips predlaže da ga svejedno čitamo kao i Batmana, kao nekoga tko je odrastao bez roditeljske ljubavi, u gradu u kojem vladaju kriminal, siromaštvo i beznađe. Film Jokerove zločine tumači kao rezultat emancipacije bezimenog, nebitnog muškarca uništenog tuđim nasiljem za koje je, u prvom redu, okrivljen lik majke (koja također pati od deluzija). Ženski likovi u filmu simboliziraju propast i neučinkovitost gradskih institucija koje bi trebale pomoći najslabijima. Žene su socijalne radnice, psiholozi, psihijatri koji ne razumiju Jokerovu mučeničku narav, dubinu njegove patnje. On ima samo negativne misli, kaže u jednom trenutku Joker. Takva je iskrena, gotovo dirljiva izjava u potpunoj kontradikciji s lažljivim Jokerom koji ne može zazvati ni trunku empatije jer ni sam nije u stanju osjetiti sućut za tuđu patnju. Phoenixov Joker nije autoritet koji okuplja ogrezle zločince i manipulira njima za vlastitu zabavu i korist, već je slabić koji muškarce Gotham Cityja motivira da vlastito nezadovoljstvo pretvore u očekivano nasilje motivirano osobnim traumama i banalnim ciljevima.

Rekla bih, zapravo, da je Todd Phillips marketinški zloupotrijebio Jokerovo ime, njegovu slavu, da bi žanrovski pogurao film koji sa superjunacima nema nikakve veze. Film „Joker“ nije slučajno nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji jer je riječ o obiteljskoj, psihološkoj drami u kojoj bismo Jokera mogli lako zamijeniti bilo kojim odraslim sociopatom koji živi s manipulativnom i neuravnoteženom majkom i nije zbog toga u stanju uspostaviti normalne odnose s drugim ženama. Dovoljno je, zapravo, da pogledamo budžet filma: 55 milijuna nije novac koji Hollywood danas daje za filmove o superjunacima. Nolan je za prvi dio Batman trilogije dobio 150 milijuna, za drugi 185 milijuna, a treći 250 milijuna američkih dolara. Burton je, doduše, s manjim budžetom snimio odličan film o Batmanu i Jokeru, tako da ni novac ne može Phillipsu poslužiti kao izgovor za degradaciju Jokera u seksualnog manijaka i obiteljskog nasilnika.

NAPOMENA: Ovaj je tekst izvorno napisan za hrvatski tjednik Express.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.