Izložba umjetnika Davora Vrankića, „Obećavam ti čudo“, postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, može nam na trenutak izgledati kao putujući cirkus. Umjetnik izlaže velike crteže na kojima različite figure u akrobatskim pozama razapinju naš pogled te rastežu prostor u širinu i vuku ga u dubinu. Vrankićevi monumentalni crteži usisavaju pažnju promatrača zahtjevnom kompozicijom i iščašenom perspektivom na koje se teško naviknuti. Jednom kad nas uvuku, nemoguće se od njih odvojiti jer smo neprestano u strahu da ćemo iz vida izgubiti kakav važan, odlučujući detalj, ili previdjeti širu sliku koju Vrankić prikriva gomilanjem zanimljivih i zbunjujućih sitnica. Iako nam se na prvi pogled može učiniti da su Vrankićevi crteži alegorije u tradiciji Hieronymusa Boscha, prije svega zbog mnoštva animiranih i fantastičnih bića, ali i kršćanske tematike, detalji razotkrivaju gotovo blasfemičan pristup religijskim motivima. Umjetnik ne moralizira, naprotiv, njegovi crteži sakralne motive uprizoruju izrazito senzualno i transgresivno, u maniri popularne kulture koja sve sadržaje tretira kao ravnopravan izvor inspiracije i poruge. Tako je Vrankiću lik Krista ornamentalan na isti način kao što su to Pinokio, Batman ili Mickey Mouse. Crteži simboličnog naziva „Pakao“, „Uskrsnuće“ i „Raj“ iz 2001. godine pretrpani su, na primjer, faličkim simbolima poput vibratora, čavala i čekića. Sve su biblijske teme prožete muškim genitalijama i predmetima koji na njih podsjećaju. U „Ljubavnoj priči II, Samson i Dalila“ (1996-1997) glavni motiv nije biblijski, već frojdovski: iako su škare sveprisutne, ne govorimo više o odsijecanju kose, već o homoerotičnoj kastraciji. Daleko smo, dakle, odmaknuli od Boscha i njegovih vizija. Prije bih Vrankića usporedila s Francisom Baconom nego s nizozemskim majstorom.
Vrankićevi čudnovati crteži uglavnom su figurativni, ali intenzivan osjećaj nelagode i jeze ne proizlazi iz te figurativnosti, već ga prvenstveno izazivaju predmeti, prostori i likovi uhvaćeni u klupko izrazito apstraktnih odnosa. Mislim da u tome zapravo i leži Vrankićev crtački genij: umjetnik grafitnom Pentel 2B minom debljine 0,9 milimetara uspijeva na površinu izvući materijalnost potpuno izmišljenog svijeta u kojem, s nelagodom i ushitom, prepoznajemo odbljeske stvarnog života. Situacije koje njegovi crteži uprizoruju doživljavamo, dakle, kao nešto vrlo blisko, ali ih također osjećamo kao očuđujuće. Činjenica da svu tu formalnu raskoš i značenjsku težinu Vrankić postiže isključivo grafitnom minom relativne mekoće, svjedoči o njegovoj nevjerojatnoj zanatskoj kontroli nad vlastitim likovnim izrazom.
Kad piše o prirodi linije, Donis A. Dondis piše o njezinoj zadivljujućoj energiji unutar likovne umjetnosti. Linija po Dondis nikad nije statična: njezina fluidnost važna je za skiciranje, za likovnu eksperimentaciju; ona ima svoj cilj i smjer, rezolutno nekud ide. Vrankić svojim radovima slavi liniju koja mu daje slobodu da likovno eksperimentira, ne mareći za ograničenja koja mu nameće grafitna olovka. Fantastičan crno-bijeli svijet koji neumorno stvara svjedočanstvo je umjetnikove želje da rukom do kraja savlada crtaći materijal, da olovku pritiskom natjera da popusti s ograničenjima i prepusti mu glavnu riječ. Ne smijemo, dakako, zaboraviti ni činjenicu da Vrankić znalački vara oko ucrtavanjem dubine na bijelu dvodimenzionalnu površinu.
Pogled kao ni grafitna olovka nije, međutim, bez svojih ograničenja. Kad posjećujem izložbe o kojima kasnije planiram pisati, imam naviku fotografirati djela kako bih se prisjetila detalja koje treba istaknuti i posvetiti im posebnu pažnju. U slučaju postava „Obećavam ti čudo“ (koji možete pogledati do 22.12. ove godine), većina crteža zaštićena je staklom, što je razumljivo s obzirom na krhku prirodu grafitne olovke i crteža, ali ta ostakljenost svejedno predstavlja ozbiljnu barijeru između žive grafitne linije, odnosno važnih detalja i promatrača, jer se djelu nikako ne možemo primaknuti dovoljno blizu a da istovremeno ne vidimo sami sebe u odrazu. No to je vrlo lako mogao biti i izvorni Vrankićev naum jer se u predimenzioniranim crtežima itekako možemo prepoznati, čak i kad se u njima ne ogledamo doslovno. Vrankićevi su crteži, kao što sam već dala naslutiti, britka kritika naše zbilje, ali i popularne kulture koju umjetnik razotkriva kao zadivljujuću mješavinu sakralnog i profanog. Od našeg pogleda ovisi, doduše, što će nam od te kritike biti blisko, a što će nas ostaviti ravnodušnim.
U intervjuu koji je prije nekoliko godina dao francuskom magazinu Putsch, Vrankić, između ostalih, navodi i umjetnicu Louise Bourgeois kao svoj uzor. Riječ je o feminističkoj ikoni koja se cijelog života predano bavila temom ženske seksualnosti. Iako se uglavnom izražavala u bronci i metalu, pred kraj života umjetnica se okrenula tkanini. I dok su arhitektura i skulptura koje se oslanjaju na „tvrđe“ materijale medij u kojem se obično izražavaju muškarci, tkanje tradicionalno smatramo ženskom zanimacijom. Stoga je zaokret koji je Bourgeois napravila krajem devedesetih bio vrlo znakovit: nakon što je ogromnu, sad već kultnu skulpturu pauka nazvala „Mama“, na red je došlo tkanje – svojevrsno identificiranje s paukom, odnosno s majkom. Vrankićev rad u sebi također sadrži zaokret prema motivu tkanja i šivanja, ali na bitno drugačiji način.
Nakon crteža u kojima ljudsku kožu tretira kao tkaninu (zasijeca je, razvlači, probija), umjetnik u novijim djelima tkaninu počinje tretirati kao tijelo. No za razliku od djela Louise Bourgeois, Vrankićevi crteži „Izlazak“ (2012) i „Rođenje Venere“ (2015 – 2016) na pomalo klišeiziran način koriste motive koji su prepoznatljivo „ženski“, poput gomile obuće, torbica, ogledala i cvijeća, ne da bi osnažili ženske figure, već da bi ih stopili s ornamentalnom i detaljističkom pozadinom od koje se figure nimalo ne razlikuju. Vrankić svoje najsubverzivnije i najzanimljivije stvari crta onda kad linija bježi u nepoznato, ili onda kad, da budem posve iskrena, crtež prerasta u raskalašenu faloforiju, a muška spolovila vire iz svakog ćoška.
Prizori u kojima Vrankić briljira, čak i kad je u pitanju motiv tkanine, uvijek uključuju aluzije na seksualnost: otkopčan šlic, različite lezije, fisure, BDSM. Njegovi crteži kože besprijekorni su. „U kući, bilo nas je dvoje“ (2007) odličan je primjer Vrankićevog kožarskog poziva. Prevrnut stolac gotovo je nestvaran u svojoj materijalnosti i apsolutno dominira prostorom. Gdje god je posegnuo za kožom, ona bi se gledatelju utisnula u pamćenje. Uz motiv srca koji se stalno ponavlja kroz različite crteže, upravo je precizno crtanje kože ono što bih okarakterizirala kao Vrankićev autorski potpis.
Zanimljiva tendencija Vrankićevog djela, s obzirom na to da se imamo priliku kronološki njime baviti, svakako je personifikacija prostora kakvu uprizoruju „Happy End“ (2018), „Kraj spokojnih dana“ (2018 – 2019) i „Simfonija novog svijeta“ (2018 – 2019). U ovom zanimljivom nizu crteža velikog formata pratimo bitku koja više nalikuje na koitus epskih razmjera nego na ratni sukob. Crteži „Lijevi“ (2018) i „Desni“ (2018) koji toj borbi prethode naizgled govore o dvije polutke mozga koje se bore za dominaciju nad umjetnikom i njegovom vizijom. Ne znam koja će od njih na kraju pobijediti, ali, kako god, i za Vrankića i za nas to će biti pozitivan ishod.
NAPOMENA: Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Express.
U carstvu melanholije 