Kinezi jedu pse i mačke: mukbang

 

 

phi
Sirni namaz Philadelphia, san svakog gladnog djeteta devedesetih

1.

Uvijek me zanimalo zašto ljudi teško prepoznaju razliku između stvarnosti i fikcije. Mnogi su čitatelji, na primjer, uvjereni da je književnost puna velikih životnih istina koje oni poput Excalibura moraju iščupati van. Stvarnost je, međutim, suviše slojevita da bismo je sveli na književnost. Kad se pisci bave zbiljom u svojim knjigama, uvijek to rade na simboličnoj razini, na umanjenoj skali. Književnost sažima i radikalno pojednostavljuje život, čak i kad su u pitanju serijski romani i knjige deblje od velikih kolutova trapist sira.

Zamislimo sad da je književno djelo, da je laž književnog djela, doista sir, da je hrana. Ukoliko želimo da našu laž netko s guštom pojede, imamo dvije opcije. Prva je da autor razvije nevjerojatnu spisateljsku vještinu u kojoj će svaka riječ biti gurmansko remekdjelo, a rečenice – najfiniji slijed obroka. Takav se autor znoji iznad svakog slova, isprobava razne verzije iste misli, da bi na koncu pronašao vlastiti recept, sažeo i opisao zbilju najbolje što zna i umije. Okusi su u takvom jelu koncentrirani: doslovno osjetimo život dok djelo čitamo. Druga opcija je da autor u tekst ubaci mononatrijev glutaminat, ili neki drugi umjetni pojačivač okusa, koji izaziva ovisnost. Svi bi lažovi, naravno, željeli biti vrsni kuhari, ali to jednostavno nije moguće. Ljudi su nestrpljivi, željni pažnje i ljubavi. Spremni su lagati o književnom laganju, o vlastitoj nemoći pred životom, samo da je osjete.

Fikcija, međutim, nije samo književni problem. Ne trebamo napisati roman da bismo lagali ljudima. Dovoljno je da objavimo tweet, status na društvenim mrežama, napišemo lažnu vijest. Laž je modus operandi većine političara i novinara danas. Svi, dakle, lažu. Problem je u tome što čak i kad znamo da svi lažu, ne možemo znati uvijek o čemu i kako lažu. Zašto lažu? Koji dio zbilje izostavljaju? Obmanjivanje ne traži vještinu (malo mononatrijevog glutaminata i voilà!), ali treba znati prozrijeti laž. Isto kao što razvijamo vještinu pisanja, tako moramo razviti i vještinu čitanja: moramo znati da život i fikcija nikad nisu jedno te isto.

Dobar primjer očitog laganja su tweetovi američkog predsjednika Donalda Trumpa. On laže nesmiljeno, o najbanalnijim stvarima. Očekivali bismo da svi razumiju u kolikoj mjeri taj čovjek laže i zašto, ali istina je da puno Amerikanaca ne razumije razliku između stvarnosti i fikcije. Ono što Trump piše, njima zvuči stvarno jer američki korporativni mediji u svaku, i najmanju vijest, dodaju hrpe i hrpe glutaminata i šećera. Nisu, naravno, samo američki mediji i predsjednik problem. Hrvatski i kineski mediji, na primjer, također su puni fikcije, a ne smijemo zaboraviti ni na loše inscenirane tv nastupe Aleksandra Vučića. Neke su medijske laži jednostavne, druge su puno kompleksnije jer uključuju političku volju vladajuće klase. Riječ je o megalomanskim, sveobuhvatnim lažima koje su orkestrirane s vrha i djeluju paralizirajuće na običnog čovjeka. Dio novinara i intelektualaca pristaje na političke laži, uvjeren da ima moć da ih svojim talentom učini istinitim.

Stoga, kad god sjednem pisati priču, uvijek polazim od toga da se iz aviona mora moći vidjeti da je ona potpuna izmišljotina. Ne lažem samoj sebi da baš ja mogu prenijeti u književno djelo život onakav kakav jest. To je nemoguće. Ukoliko bih željela predstaviti vlastitu priču kao istinu, morala bih prije svega lagati samoj sebi da posjedujem vještinu koju ne posjeduje nijedno ljudsko biće. Moj pogled na svijet nije i nikad neće biti univerzalan. Ne mogu obuhvatiti kompleksnu stvarnost ograničenom perspektivom. Najbolje što mogu napraviti jest da laž učinim očitom i time ostavim prostora da nešto od života ipak u usporedbi s njom zvuči stvarno. Lažem vam, da, ali ne zato da biste zaboravili na to koliko je život složen, već zato da bih vas na tu složenost podsjetila.

 

2.

Risto-djogo
Risto Đogo

Kao dijete iskusila sam glad. Ne glad u prenesenom smislu – doslovno nisam imala što da jedem. Kad sam nakon dugog razdoblja gladovanja ušla u španjolski supermarket, prva stvar koju sam ubacila u košaru bio je sirni namaz Philadelphia. Dok sam gladovala, gledala sam reklame o tom namazu na njemačkoj televiziji i vrlo ga brzo prepoznala na polici. Mislila sam da će Philadelphia biti onakva kakvom su je reklamirali, ali kad sam je probala – nije mi se nimalo dopala. Nije mi nikako bilo jasno zašto je tako odvratan namaz dobio toliko prostora na televiziji. Nisam mogla razumjeti da su reklame laž jer su reklamirale stvari koje su bile stvarne. Istovremeno, moja je glad ljudima zvučala kao potpuna fikcija. Sigurna sam da većini ljudi koji ovo čitaju glad također zvuči kao izmišljotina, ali malo što je u mom životu stvarno čak i kad je napisano. Glad je jedna od tih stvari.

Ne sjećam se kad sam točno otkrila mukbang aka eating show. Prije toga Youtube je bio preplavljen drugačijim sadržajima, i onda se iznenada dogodio boom ljudi koji jedu pred kamerama. Htjela sam o tome pisati svojevremeno za Muf, ali nisam bila načisto s tim što taj mukbang uopće jest. Znala sam da je u pitanju nova vrsta prehrambene fikcije koja svoje porijeklo vuče iz Južne Koreje, ali nisam znala kako da njezinu popularnost kritički objasnim. A onda nam se desila epidemija izazvana koronavirusom.

Nepoznata divlja životinja prenijela je navodno virus sa šišmiša na čovjeka koji ju je pojeo ili pokušao prodati na ribljoj tržnici u Wuhanu. U trenutku u kojem za zarazu doznajemo, počinje sveopća medijska fikcija. To me odmah podsjetilo na to da je moja glad devedesetih bila popraćena jednom drugom vrstom manjka: umjesto vijesti, često smo slušali propagandu. Moguće je da je u jednom trenutku moj dječji mozak neraskidivo povezao manjak hrane s nedostatkom informacija. Kasnije mi je studij književnosti pomogao da bolje razumijem tu vezu između gladi i propagande, između života i fikcije. Nisam si, dakle, mogla objasniti laž mukbanga, bez istine o gladovanju na koju me Covid-19 ponovno podsjetio.

Mukbang nam navodno govori da se cijeli svijet osjeća usamljeno i da nam zbog toga treba netko s druge strane ekrana da jede s nama i umanji naš paralizirajući strah od samoće. Mukbangeri gledateljima lažu: prvi zalogaj je vaš, i prislanjaju hranu uz objektiv svoje kamere kao da nas njome nježno hrane. Čini se da je ova bizarna intimnost glavna značajka videa, ali ona je samo privid: ljudska interakcija treba zamaskirati jedan drugi vid razmjene. Youtuberi ne jedu pred kamerama zato što nam žele praviti društvo, već zato što su za to plaćeni. Isto tako, ljudi mukbangere ne gledaju kako jedu samo zato što se osjećaju usamljeno. Philadelphia je, na primjer, za mene bila više od hrane. Ona je za mene bila simbol obilja, znak normalnog života.

Ne treba, međutim, iskustvo gladi tumačiti samo figurativno. Postoji glad koja nije utrživa. Možemo gladovati za tuđom pažnjom i prijateljstvom, za uspjehom, novcem, ali nemojmo miješati takvo gladovanje s doslovnim kruljenjem crijeva. Mediji i korporacije vrlo lako komodificiraju prvu vrstu gladi, zbog čega doslovnu glad također žele predstaviti na isti način – povezati hranu (koju netko prodaje) s idejom figurativne gladi za boljim životom. Istina je puno kompleksnija od toga. Poslovica „sit gladnom ne vjeruje“ može simbolično popratiti različite razgovorne situacije, ali ne treba zaboraviti doslovnost koja u njoj čuči. Istina gladi sitoj osobi zvuči kao najobičnija laž, jer sit čovjek sve mjeri po vlastitom iskustvu obilja i blagostanja. Svijet po mjeri sitog čovjeka isključuje gladne ljude i njihove živote pretvara u fikciju. Stoga kad govorimo o mukbangu, trebamo znati da govorimo o performativnoj gladi, o sitim ljudima koji jedu za novac, a ne za prijateljstvo i uzajamno razumijevanje. U Google stvarnosti nema, uostalom, mjesta za iskrenu glad, samo za umjetno stvorene apetite i odnose.

 

3.

JP-ORTOLAN1-jumbo
Francuzi jedu vrtnu strnadicu

Kad govorimo o Covid-19 pandemiji koja trenutno potresa svijet, uvijek spominjemo „odvratne“ prehrambene navike Kineza. U medijima, na društvenim mrežama, u svakodnevnim razgovorima civiliziranih Europljana, tržnica u Wuhanu postala je simbol kineske nezajažljivosti, njezinih odurnih apetita zbog kojih Kinezi ne proždiru samo žive pse i divlje životinje, već čitav svijet. Hrana, kako vidimo, odjednom postaje metafora. Na Kineze gledamo kao na najezdu bezimenih skakavaca i hranimo rasizam strahom od epidemije koju „oni“ šire. Ispričavam se, mediji nas hrane strahom, a mi onda žderemo sami sebe. Na Indexu, na primjer, odbrojavaju svakodnevno broj zaraženih i umrlih. Iz dana u dan ustajemo i liježemo u strahu od Kineza i njihovog bolesnog apetita. Mediji i privatne osobe na društvenim mrežama uvjeravaju nas: da Kinezi jedu kao sav normalan svijet, nitko se ne bi razbolijevao!

Razlog zbog kojeg nam mediji mogu s velikom lakoćom svakodnevno prodavati rasističke laži o Kinezima ili Koreancima jest taj što smo rasisti koji njihovim lažima vjerujemo. Nema veze što Talijani ilegalno love ptice po Balkanu da ih požderu, ili što Francuzi jedu zaštićene vrtne strnadice iza zatvorenih vrata, oni su naši, oni jedu takve stvari baš zato što nisu gladni. Mi, molim lijepo, ne jedemo kućne ljubimce!

Kina je najmnogoljudnija zemlja na svijetu koja jede sve zato što su ljudi doslovno gladni, ili su bili gladni, pa se te gladi sjećaju generacijama. Mi, uostalom, ne možemo razumjeti Kinu jer ne znamo ništa o njoj, osim naravno da jede pse, mačke i našu ekonomiju. S obzirom na to da živimo na skučenom europskom prostoru, teško nam je zamisliti brojnost ljudi u Wuhanu. Teško nam je zamisliti toliku količinu gladnih usta. Ali to što mi ta usta ne možemo zamisliti ne znači da tih usta nema. To samo govori da fikcija na koju smo navikli zbilju opisuje i pojednostavljuje iz drugačije perspektive. Problem dakle nije u tome što su Kinezi proždrljivi, već to što smo mi navodno siti i ne vjerujemo njihovoj gladi.

Pisac Yu Hua u svom romanu „Zapisi o prodavcu krvi“ (Geopoetika, 2014) piše o lažima kineske Kulturne revolucije. Književno djelo često laže da bi razotkrilo druge laži. Iako roman govori o tome kako lik po imenu Sju Sanguan prodaje vlastitu krv da prehrani obitelj, protagonist nije ni on ni njegova porodica, već glad. Yu koristi šaljivo intonirane, ali duboko tragične obiteljske situacije da prikaže glad kao glavni problem kineskog društva. Danima se jede samo rijetka kaša od riže ili kukuruza. Da bi sačuvala energiju, nakon obroka obitelj liježe spavati. Kad mu glad dojadi, Sju Sanguan ide u bolnicu prodati krv jer je ona jedino što ima: „Dan posle svog rođendana, Sju Sanguan je na prstima prebrojao koliko dana njegova porodica već jede samo kašu od kukuruznog brašna: prošlo je ni manje ni više nego pedeset i sedam dana. Rekao je sebi: Idem ja da prodam krv, pa da mojim obezbedim barem jedan pristojan obrok. Pomislio je: svima u gradu su lica siva od gladi, samo se obrazi Krvavog Lija i dalje rumene. Svi su mršavi kao kosturi, samo su Krvavom Liju obrazi punački kao i ranije. Svi izgledaju namučeno i namrgođeno, samo se Krvavi Li i dalje smeška.“

Kako bi izgledao mukbang Sjua Sanguana, a kako mukbang Krvavog Lija? Prije nego kažete: ali Asja, to su izmišljeni likovi! Mukbangeri su osobe od krvi i mesa koji jedu pravu hranu. Nije to isto, htjela bih samo napomenuti da je hrana koju ne mogu osobno pojesti za mene potpuna fikcija. Zalogaji koji odlaze u tuđa usta meni ne znače ništa, oni su nestvarni. Puno su mi stvarniji opisi gladi Yu Hua nego Youtube-fikcija po kojoj jedna osoba za obrok pojede pet kilograma najfinije tunjevine, prasetine i piramidu od kamenica. Ako mi ne vjerujete, pitajte se zašto.

Južna Koreja, koja je i danas svojevrsni američki protektorat, bila je pod japanskom okupacijom trideset i pet godina. Trideset i pet godina. Pet godina nakon oslobođenja, od 1950. do 1953, bila je u građanskom ratu koji je zemlju raspolovio na dva dijela – sjeverni komunistički i južni, kapitalistički dio. Ekonomski prosperitet Južne Koreje počinje tek koncem devedesetih, kad započinje i ono što je danas poznato kao korejski val, odnosno korejska kulturna ekspanzija u koju uključujemo i mukbang. Govorimo, dakle, o zemlji koja je prošla kroz pakao potpune ekonomske i kulturne degradacije. Koreanci su bili prisiljeni na rad u japanskim radnim logorima, a trebali su pomoći Japancima i prilikom njihove okupacije Kine. Znamo, dakle, da su bili izmoreni, gladni, osiromašeni – upregnuti u tuđu fašističku ideologiju koja je brisala, odnosno japanizirala korejsku kulturu. Je li, stoga, gledati Koreance danas kako jedu skupu i ukusnu hranu doista samo pitanje samoće? Ne bih rekla. Glad se pamti, čak i kad je mediji i korporacije nastoje fikcionalizirati.

 

4.

Ono što nekog mukbangera čini popularnim, između ostalog je i odabir hrane koju jede. Ljuti je ramen jako popularan, zapravo tjestenina općenito, zatim topljena mozzarella, hrskava piletina, svinjska potrbušina, morski plodovi (školjkaši, lignje, hobotnice), pizza i hamburgeri. Uz američki fast food, korejska hrana uživa najveću popularnost, što možemo objasniti korejskim valom. Kulturna ekspanzija zemlje širi i njezin kulinarski utjecaj. Mukbang nije, dakle, slučajno krenuo baš iz Južne Koreje, zemlje u kojoj su ljudi donedavno bili navikli na ozbiljnu nestašicu hrane. Zdjelica riže i danas je glavni dio svakog obroka. Tek kad pojede rižu, Koreanac je gotov s jelom. Ljudima s Balkana opsjednutim mesom to može zvučati čudno, ali ljudi drugdje jedu drugačije. Glad je univerzalna, ali gastronomija nije.

Ključna karakteristika mukbanga nisu samo prizori obilate gozbe, već i glasni zvukovi mljackanja, srkanja, žvakanja i gutanja. Štoviše, upravo je zvuk ono što dominira kadrom. Mukbangeri često imaju skupe i kvalitetne mikrofone koje postavljaju u visini glave kako bi nas senzorno što više približili vlastitim zalogajima. Većina njih proždrljivo i glasno jede hrpe i hrpe hrane, što kod gledatelja istovremeno izaziva osjećaje nevjerice, gađenja, ali i gladi. Umjesto da glad zadovolje, američki i korejski mukbangeri namjerno je izazivaju. Kad oni jedu Burger King, odjednom se Whopper jede i vama. Po tome prepoznajemo laž koja se iza mukbanga krije: mukbangeri prave društvo samo onima koji imaju što jesti, onima koji mogu naručiti istu hranu. Komodificirana Youtube-hrana ne može nahraniti čovjeka koji je doista gladan. Ona nastoji povećati glad, učiniti je sveobuhvatnijom i utrživom.

Kad gledate ljude koji jedu, nezaobilazna komponenta tog objedovanja je i pornifikacija hrane: mljackanje, debeli rezanci od kojih se davimo, srkanje, različiti umaci, kobasice, topljeni sir – sve je to upregnuto u izjednačavanje gladi sa seksualnom željom. Nije slučajno jedno od najpopularnijih jela na internetu – korejski hot-dog na štapiću. Napunjen je bijelim topljenim sirom koji se razvlači dok kobasicu jedemo. Seks prodaje sve, pa tako i hranu. Znamo to, doduše, po Gavriloviću. Za tu nam istinu nije potreban primjer iz inozemstva.

Razlog zbog kojeg nemamo isti dojam kad gledamo korejske i američke mukbangere s jedne, i kineske s druge strane, jest upravo u tome što se kinesku glad ne da utržiti na isti način jer kinesko društvo nije kapitalističko u pravom smislu te riječi. Ono je politički hibrid. Ne smijemo zaboraviti da je Youtube zabranjen u Kini i da ono što na njemu gledamo, uvijek dolazi iz drugačijeg konteksta. Kinezi se snimaju mobitelima, a ne skupocjenim kamerama i uvijek proždrljivo jedu hranu koja nije brendirana. Kad gledamo Kineze kako jedu, doslovno gubimo apetit: njihovo proždiranje je glasno, ubrzano i nimalo uljepšano, čak i kad ljudi koriste filtere. Doslovna je glad u njihovim snimcima puno eksplicitnija. Ne vodi se, na primjer, računa o našim europskim manirima – hobotnice se jedu cijele, svi su musavi i ćapću. Seksualne su konotacije dakako prisutne i u ovom slučaju, ali teško ih je zamisliti upregnute u kakvu reklamu za prehrambeni proizvod.

Postoji, međutim, niz kineskih youtuberica koje promoviraju tradicionalne kineske vrijednosti i život na selu, odnosno u provinciji. Njihovi su Youtube-kanali partijska propaganda, što se lako da zaključiti po profesionalno snimljenim i montiranim kadrovima. Osim toga, „autorice“ nekim čudom nemaju problema da svoje snimke postave na američki sajt koji je u Kini cenzuriran. Ljepote prirode i prostodušnog seljačkog života koje ove djevojke (uvijek je riječ o mladim Kineskinjama) snimaju, podsjećaju na spoj reklamnog predaha i razglednice. Umjesto gladnih ljudi u prvom su planu tradicionalna jela i ljepote kineskog krajolika. Prizori donekle evociraju Japan i ljepotu kakvu njeguje ova konzervativna, tradicionalistička monarhija.

Usporedimo li, međutim, način na koji Japanci jedu s uobičajenim kineskim mukbangom, postaje jasno koliko su Kina i Japan, ali i Koreja, kulturno i politički različiti prostori. Na površini sitom europskom oku sve ove kuhinje mogu izgledati isto, ali razlike su očite ako znate prepoznati razliku između laži i istine. Japanski obroci fundamentalno se razlikuju po tome što puno polažu na vanjštinu: hrana prije svega mora izgledati lijepo, uredno. Ništa od začina ne smije dominirati: moramo osjetiti hranu kakva jest, a ne maskirati njezine okuse različitim aditivima kako bismo je učinili ukusnijom i jestivijom. Japanci, dakle, vole jednostavnost. Znamo, naravno, da zbilja nikad nije jednostavna. Ona je slojevita. Tako je i s japanskim društvom: obroci izgledaju lijepo i jednostavno, ali oni samo tako izgledaju.

Tradicionalno su japanske juhe providne jer se htjelo vidjeti dno zdjelice iz koje se jede ili pije – po tome kakva je zdjelica znalo se tko je bogat, a tko siromašan. Ako jedemo skupu ribu, njoj doista ne treba nikakvih dodataka, ali ako nemamo para za najskuplje komade mesa, za najsvježiju hranu, onda nam treba pomoć začina. Korejska i kineska hrana jako su začinjene ljutim koncentratom fermentirane paprike, mljevenim ljutim paprikama, gomilom bijelog luka, sezamovim uljem, umakom od soje i ribe, i solju. Tamo gdje je ne možemo kupiti frišku svaki dan, hranu tretiramo drugačije. Okupator ne jedne istu hranu i definitivno je ne jedne na isti način.

 

5.

5c3d20dabd77304d0a3a0d24
McDonald’s chez Donald

Donald Trump obožava reklamirati i jesti McDonald’s. Na prvu bismo pomislili: treš-predsjednik, treš-hrana, nema tu ničeg čudnog, ali zbilja ima puno više slojeva od Big Maca. Američka glad koju Trump simbolizira vrlo je ekspanzivna: lanci brze hrane šire svijetom ideju apetita koji ne možemo zadovoljiti bilo kakvim pomfrijem ili pohanom piletinom. McDonald’s je važan element američke fikcije po kojoj imamo slobodu da biramo hoćemo li pojesti Big Mac ili Whopper, popiti Pepsi ili Coca-Colu. Znamo, naravno, da je ta sloboda izbora iluzorna jer je i glad koju za tim sendvičima i pićem osjećamo također umjetna. Želimo jesti hranu koju zapravo ne trebamo.

Tipično kapitalistička ideja umjetno izazvane gladi prisutna je i u korejskom mukbangu – nije stvar u tome da budemo gladni, već da gladujemo za vrlo konkretnim obrokom, za korejskim načinom života koji snimljeni obrok reklamira. Koreanci drugima prodaju laž nacionalnog preporoda, političke i gastronomske autonomije, iako južnokorejska vojska ne može bez američkih trupa koje su tamo i dalje stacionirane. Kad govorimo o mukbangu, ne govorimo, dakle, o sitnim lažima, već o sveobuhvatnoj fikciji koja lažira sliku čitavog svijeta. Želimo jesti korejsku hranu jer je ona prisutna u svim medijima. Južna Koreja trenutno ima dovoljno novca da plati reklame koje su donedavno bile rezervirane samo za Sjedinjene Američke Države i Japan. Trebamo, dakle, biti svjesni da naša ljubav prema kimchiju nije pala s neba. Kimchi je, u mom slučaju, nova Philadelphia.

Zašto sam odabrala hranu da govorim o propagandi? Prije svega zato što je uzimamo zdravo za gotovo. Činjenica da o hrani najčešće ne razmišljamo kao o političkom pitanju, izlaže nas različitim makinacijama i lažima preko kojih usvajamo političke ideje o tome kako bismo trebali jesti i živjeti. Gutamo ideologiju zajedno sa svakim zalogajem. Čime nas, na primjer, kljukaju mediji? Lažima da su Komunistička partija Kine i kineski narod jedno te isto. Kinezi i dalje robuju našim apetitima: putuju tisućama kilometara u tvornice gdje zarađuju mizerne plaće. Spavaju i rade često u istim prostorijama, u nesanitarnim uvjetima. Novac šalju doma, djeci koja odrastaju bez njih. Bilo kakva kritika kineske partije strogo je zabranjena i sankcionirana.

Nesrazmjer onoga što kineska propaganda govori, i načina na koji kineski narod gladuje jako, po meni, nalikuje na odnos između Donalda Trumpa i američkog naroda. Mi smo također uhvaćeni u istu takvu matricu: vlast i mediji govore jedno, mi živimo nešto posve drugo. To što nas drže u zabludi da nismo gladni, samo im u širenju laži pomaže. Puno nas je doista gladno, ali svejedno mislimo da je glad fikcija. Pa pobogu, mi smo Europljani. Nećemo se valjda izjednačavati s Kinezima? Oni jedu pse i mačke!

 

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.