Louise Glück vs. Nobel

Nakon prošlogodišnjeg debakla s dvostrukom dodjelom Nobelove nagrade za književnost Olgi Tokarczuk (2018) i Peteru Handkeu (2019), ove godine imamo samo jednu dobitnicu, američku pjesnikinju Louise Glück. Švedskoj je akademiji, na svu sreću, ponestalo apologeta Miloševićevog lika i djela, pa smo izbjegli scenarij iz 2019. godine u kojem je izvrsnu autoricu zasjenio lik dubioznih političkih uvjerenja. Napokon se, umjesto medijskim natezanjima o kontroverznoj odluci Akademije, možemo na miru posvetiti nobelovki i njezinom djelu, zar ne? Nažalost, stvari nisu tako jednostavne. Hrvatska javnost, naime, ne zna ništa o laureatkinji. Njezina poezija nije prevođena na hrvatski jezik, štoviše, čini se da je čitava Europa ostala iznenađena: iako je Louise Glück nagrađivana i američkoj publici itekako poznata pjesnikinja, drugdje ne uživa jednaku slavu.

Naravno da će djelo koje govori o američkom iskustvu biti popularnije u Sjedinjenim Državama, nego u ostatku svijeta. Glück piše pretežno o američkom pjesništvu, pa ne čudi to što je svoju zbirku eseja naslovila upravo Američka originalnost. Odličan primjer sveameričkog duha koji ne uspijeva jednako dobro na europskom tlu je i autorica Joan Didion, ali ni u njezinom kao ni u slučaju nobelovke Louise Glück problem recepcije nije samo geografske i kulturne prirode, već ima veze sa seksizmom unutar književnih institucija i s nagradama poput Nobela. Nije li od kraja dvijetisućitih do danas Nobelova nagrada za književnost išla u ruke spisateljicama koje izbjegavaju svjetla pozornice? Herta Müller piše o šutnji, Elfriede Jelinek pati od agorafobije, a zajedljiva reakcija Doris Lessing na vijest da je nagradu dobila, obišla je svijet. Javnost očekuje da autorice njihovog kalibra ne paradiraju okolo pompozno kao Handke, već da nagradu prihvate skromno, istrpe svojih petnaest minuta slave i potom nastave živjeti „nevidljivo“, daleko od očiju javnosti i izvan medija.

No ta zabluda o poželjnoj samozatajnosti i nevidljivosti važnih književnica rezultat je seksističke propagande. Sve su laureatkinje itekako čitane i cijenjene autorice i prije nego ih nagrade Nobelom. Pitanje je samo tko ih to točno čita? Kome su Jelinek, Glück, Lessing, Munro, Morrison, Tokarczuk važne? Drugim ženama, naravno. Jedini način na koje dolaze do muške publike je posredstvom važnih književnih nagrada poput Pulitzera i Nobela. Ako nekom autoru date 10 milijuna švedskih kruna, onda je to sigurno znak da njegovo djelo puno vrijedi. Ukoliko uzmemo u obzir da je, kroz svoju dugu povijest, Akademija najprestižniju nagradu dodijelila 114 puta, ali samo 14 puta književnicama, što to govori o duhu u kojem se nagrada dodjeljuje?

U svom kratkom eseju O osveti, ovogodišnja nobelovka tumači vlastitu pjesničku motivaciju željom da se dobrim pisanjem osveti svojim neprijateljima. Glück piše o osvetničkim fantazijama koje ne ostavljaju prostora za otvoreno djelovanje. Dovoljno je da pjesnikinja pasivno promatra kako se njezini rivali žderu od muke jer prepoznaju njezin neosporan pjesnički genij. Iako je svjesna djetinje osjetljivosti koja se iza tih fantazija krije, i nastoji se od njih distancirati, ta je osveta koju zaziva bliska velikom broju književnica i žena općenito i u njoj, zapravo, nema ničeg djetinjastog. Činjenica da žene pišu toliko dobro da im čak i Švedska akademija mora odati počast i dati novac, upravo je realizacija tih fantazija na koje američka pjesnikinja aludira.

Po čemu prepoznajemo pjesničku izvrsnost Louise Glück? Po Nobelu? Nikako. Nagrade su vrlo pipkava stvar: jedne je godine uruče negatoru genocida, a već iduće dodijele ženi koja s o olakšanjem piše: „sjena holokausta/ jedva nas je dotaknula“. Da Glück kojim slučajem nije dobila Nobelovu nagradu za književnost, ona bi i dalje bila autorica Divljeg irisa (1992), knjige od koje vam doslovno ponestane daha te pjesme Arboretum, možda jedne od najpronicljivijih i najljepših pjesama ikad napisanih na engleskom jeziku.

Važna značajka pjesništva Louise Glück je ponavljanje. Nobelovka ponavlja pjesničke motive i slike kao mantru. U stanju je napisati tri skoro identične pjesme o paljenju lišća koje, međutim, na istu radnju bacaju posve različito svjetlo: paljenje je tu, lišće je tu, ali naš se čitateljski pogled lagano zaokrenuo i sad taj ritual gledamo iz drugačije perspektive. Sitni pomak u stihu radi velike pomake u glavi i ljudskoj imaginaciji. Ne smijemo pri tom zaboraviti da je nobelovka taj jesenji list koji je pao na tlo u svoje djelo uvela još davno, na početku svoje pjesničke karijere, da bi ga sad, trideset godina kasnije – spalila. U tome pomalo podsjeća na Balzaca: Glück ništa ne spominje olako, pa ni najsitniju travku. Ona je u vlastitom djelu sveznajući glas, stvarateljica svijeta u pravom smislu te riječi. Čitati njezinu poeziju blisko je religijskom iskustvu.

Zanimljivo je to što u usporedbi s tim sitnim tematskim pomacima, u formalnom smislu pjesnikinja radi puno radikalnije zaokrete. Njezin se pjesnički stil kroz godine jako mijenjao, neke su pjesme eksplicitnije, humoristične, neke su pak nevjerojatno suptilne u prokazivanju istih feminističkih problema. Za Louise Glück kažu da je ispovjedna pjesnikinja, ali u njezinim pjesmama nema intimnosti i divlje emocionalnosti na kakvu smo navikli, na primjer, kod Sylvie Plath. Iako obje američke pjesnikinje brutalno i pronicljivo raskrinkavaju težak život žene, Plath je u tome daleko neposrednija, ranjivija. Ona samu sebe pretvara u metaforu. Louise Glück puno je udaljenija, gotovo nedodirljiva, i sav teret osjećanja prebacuje na čitateljicu. Nobelovka je do te mjere u stanju poopćiti vlastito iskustvo da ono gubi svaki tračak osobnog, iako su autobiografski elementi itekako uočljivi. I na tome joj doista svi možemo pozavidjeti. Rijedak je dar iznijeti najprljaviji veš i pustiti drugima da ga operu u naše ime.

Louise Glück je pjesnikinja kontradikcije. Stihovi su joj prepuni senzualnosti i istovremeno prenose osjećaj gađenja i odbojnosti. U njezinim pjesmama čežnja ima puno veću težinu od ostvarenih odnosa koji nikad ne donose ispunjenje i sreću. Najromantičniji su upravo oni stihovi koji govore o razdaljini: „Tko si ti u osvijetljenom prozoru/ zasjenjena sad treperećim lišćem/ crne hudike?“ Čim se primaknemo silueti, čim ljubavnik postane stvaran, trepereće lišće postaje spaljena hrpa ničega. Ljubav razdire ženu, izlaže je prijeziru. Umjesto o ljubavnoj strasti, čitamo stihove o odvratnosti koju lirski subjekt osjeća prema seksu, braku i muškarcima. Povrh svega, kao da nas želi dodatno zbuniti, Glück slike teških obiteljskih odnosa gradi i humorom: „Što ti to konj daje/ a da ti ja ne mogu dati?“ Pjesnikinja nas spušta i diže kroz različite emocije, kao da je ona vjetar, a mi osušeni list. Želi nam staviti do znanja da poezija nije uslužna djelatnost i da nam neće učiniti nikakve ustupke. Glück intelektom vrlo vješto raskrinkava složenost osjećanja, tako što nas u istom prizoru s radosnih vrhova spušta u najdublje strahove. Već je to dovoljno da joj damo sve pjesničke nagrade ovog svijeta.

Da bismo se divili njezinom pjesničkom geniju, nije nam doduše potreban Nobel, već prijevodi njezina djela. Sigurna sam da bi se hrvatskoj publici svidjela jednako kao pjesnik i nobelovac Tomas Tranströmer, ako ne i više. Vidjet ćemo hoće li kao pjesnikinja dobiti jednaku šansu.

NAPOMENA: Ovaj je tekst izvorno objavljen u hrvatskom tjedniku Express.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.