Sezona

Nakon što se vratila iz Lopara, Matilda je odmah otišla u komoru razviti fotografije. Ruke su joj se tresle dok je u plastiku sipala razvijač. Iznad posuda klatile su se štipaljke. Izgledale su kao malene šake koje traže da se s njima rukuje. Matilda je imala osjećaj da polako gubi razum. U svemu je vidjela živa bića. U mrtvacima također. U njima pogotovo.

Turistička zajednica grada Lopara Matildu je pozvala da čitav četvrti mjesec provede na otoku Rabu. Trebala je snimiti fotografije koje bi Lopar turistima predstavile u najboljem svjetlu. Prethodnu je monografiju grad objavio desetak godina ranije s predgovorom tadašnjeg gradonačelnika Andreškića i tekstom Zorana Ferića. Matilda je imala popularan Instagram, ali nije puno zarađivala. Poziv turističke zajednice jako ju je obradovao. Laskali su joj u mejlovima, hvalili njezino oko. Njezina estetika, rekli su, savršeno odgovara pješčanim plažama i geološkim ljepotama po kojima je Lopar poznat širom Jadrana. Samo su nju čekali. Odmah je pristala. Autorski honorar koji su joj obećali bio je odličan. Nije morala u Ogulin i Kutinu da snima mladence. Novac će napokon zaraditi fotografijom koja nije svadbena. Lopar će biti jedina njezina nevjesta.

– Da!, uzviknula je čim je na stigla na otok.

– Dok nas smrt ne rastavi, tiho je odgovorio Lopar.

Ali Matilda u tom trenutku nije čula ništa osim mora koje je lagano prevrtalo pijesak i valovima nanosilo prljavštinu na priobalje. Na trajektnom pristaništu Mišnjak dočekao ju je ogroman križ. Nije se pitala zašto je tu.

Prvog vikenda vrijeme je bilo vedro. More je bilo hladno i nije se mogla okupati, ali provela je dva sata sjedeći na psećoj plaži. Suknju je podigla do butina i vjetar joj je puhao po golim nogama. Pored nje sunčao se zeleni gušter. Oboje su čitavu zimu čekali zrake sunca koje će ih zagrijati ispod kože. Matilda je umalo skinula i gaće. Osim guštera na plaži nije bilo nikoga. Primijetila je zatim malu luku brižljivo sklonjenu iza stijena. Pristanište je izgledalo kao obična plaža, ali odalo ga je uže koje je mlohavo padalo s kamena u plićak. Nikakvog čamca nije bilo. Kroz objektiv je zatim kratko gledala Goli otok. Nije bila impresionirana. Otok je izgledao bliže nego što je stvarno bio. Varao je promatrača. Zatvorenike koji su s njega bježali prema Velebitu struje su uvijek vukle na Rab odakle nisu mogli pobjeći na kopno. Jadransko more bilo je glavni pomagač otočke policije. Opiralo se fotografiji, neuhvatljivo se kretalo svud uokolo i Matilda je povremeno imala osjećaj da je Jadran tvrdoglavo zagrizao Rab, ali i njezin objektiv. Odjednom više nije željela ući ni u plićak. Umjesto slane vode očekivala je pendrek.

Držeći se grčevito uzvisina i kopna, Matilda je ubrzo otkrila Stolac, nudističku plažu koju je mogla gledati sa sigurne udaljenosti. Plaža je bila prazna, ali pomisao da u svakom trenutku može fotografirati golotinju jako ju je uzbuđivala. Mogla je točno zamisliti monografiju u kojoj bi sve slike Lopara bile fotografije golih turista snimljene krišom. Na ljudskom su se tijelu također mogle pratiti linije, udubljenja i nepravilnosti kao i u stijenama, ali bila je sigurna da se Turistička zajednica ne bi s time složila.

Nevrijeme je došlo iznenada kao nagla promjena raspoloženja, sručilo se na Rab i istreslo crveni pijesak koji se nikako nije dao isprati. No olujno je nevrijeme donijelo i neraspoloženje koje Matilda nije mogla objasniti: čak i nakon što se vrijeme popravilo, ona je i dalje osjećala neopisivu sjetu koja ju je zaklanjala od proljetnog sunca. Travanj je doista bio najokrutniji mjesec. Bila je na moru, zatočena u vlastitoj glavi.

S ljudima skoro da uopće nije razgovarala. Svi su se pripremali za početak sezone. Restorani su bili zatvoreni, autobusi su rijetko vozili. Građevinski su radovi bili u punom jeku, a na Rajskoj je plaži viđala samo lokalno stanovništvo u šetnji s djecom i psima. Pijesak je bio vlažan i tvrd: djeca su ostavljala poruke ispisane štapovima i prstima. Čitala je njihova imena, a onda je u plićaku, pod vodom vidjela duboko usječen obrnuti križ.

Dok je bila mlađa, uvijek bi se ukočila u vodi od straha ako bi joj netko zaprijetio da će je potopiti. Umjesto da pobjegne, Matilda bi se ukopala na mjestu i čekala, paralizirana strahom. Stajala je nekoliko trenutaka iznad tog križa kao da je poruka bila upućena njoj. Lopar nije bio ono što je isprva zamišljala.

Fotoaparat joj je s malobrojnih ljudi i utrživog krajolika bježao na životinje kojih također nije bilo puno. Uglavnom je fotografirala ptice. Najviše kosove i gugutke. Povremeno bi naišla na šojke ili bijele pastirice koje su jele ovčje brabonjke, ali zvuk od kojeg nije mogla pobjeći nije bio ptičji. Rovac se noću u vrtu glasao jače od raspjevanih i neumornih slavuja. Sanjala je kukca kako je vodi za ruku po Rajskoj plaži i govori joj da se razgoliti jer traži nevjestu i želi vidjeti kako Matilda izgleda prije nego je povede u svoju jazbinu ispod zemlje. Budila se u goloj vodi, svaki put u isto vrijeme. Jadran se u polusnu pretvarao u naftu: sva su umrla bića bila u njemu. Grozila se pomisli na kupanje jer joj se morska voda činila zapaljiva. Pod tušem je stajala nepomično kao da ju je netko polijevao hladnom vodom. Svejedno, nije se mogla probuditi.

Priroda je u Loparu bila krasna, ali Matilda se u njoj ružno osjećala. Išla je u dugačke šetnje prema Stolcu i stajala često na vidikovcu s kojeg je istovremeno mogla promatrati Goli otok i FKK plažu. Gledala je u daljinu, u izmišljenu točku koja je Goli otok dijelila od golih ljudi. Pogled joj nikad nije dopirao dovoljno daleko. Htjela je vidjeti sve do Zagreba, ali uvijek se vraćala na izmet i pijesak koji ju je pratio gdje god je po otoku išla. Ovce su bile plašljive i bježale su od nje kao što je ona bježala od drugih ljudi, ali ipak ih je vrlo rado fotografirala. Njihove su uplašene i znatiželjne oči bile sve. Povremeno bi kraj grmlja našla dijelove njihovog skeleta, uglavnom njihove razlomljene vilice. I to je snimala.

Osim životinja, Matilda je fotografirala i prazne obiteljske hotele i apartmane, fasade u živim bojama koje su evocirale ljeto i gomilu oznojenih turista. Snimala je napuštene kamene kuće u kojima su ljudi živjeli prije turizma. Fotografirala je prazna parkirališta. Snimala je skele i miješalice, hrpe pijeska i kamenja, ljudski rad, i tek je nakon izvjesnog vremena primijetila da nigdje nije bilo radnika. Kuće su se gradile, fasade renovirale, ali osim lastavica koje su ulijetale kroz otvorene prozore i piljaka koji su gradili gnijezda od blata, na gradilištima nije bilo nikoga. Na dućanima i restoranima nailazila je redovito na poruke kojima su vlasnici tražili osoblje. U apartmanu je za 30 kuna mogla pojesti dobar obrok, ali bauštelce koji su s njom trebali jesti marendu nije srela nijednom.

– Kad vam radnici ručaju?, pitala je.

– Poslije vas, rekao je konobar.

Nije ju gledao u oči dok je lagao.

Trideset minuta marende pretvorilo se u čitavu vječnost. Matilda je na ručku uvijek sjedila sama. Osjećala se napušteno. Netko je uz njezino tijelo postavio skele i odustao. Gdje su bauštelci jeli svoje obroke, nije uspjela saznati. Čula je traktore i kamione, bila je u to uvjerena. Zvuk je trajao, buka je bila stvarna, ali čim bi Matilda izašla u šetnju, sve bi stalo. Vozila su bila uredno parkirana. Čavli, daske i šoder bili su razbacani po gradilištima kao da ih je tu stavila nevidljiva ruka. Hodala je niz apartmanske stube tiho, pokušala je uhvatiti ljude na djelu. Kad je zakoračila na zadnju stepenicu, u friško izlivenom betonu ugledala je opet obrnuti križ. Što da radi s jezom koju je osjećala? Matilda se okrenula i vratila natrag u krevet.

Sljedeća dva dana nije izlazila iz kuće. Pregledala je fotografije na računalu stotinu puta, tražila je na njima znakove života. Jesu li ljudi uopće živjeli na otoku? Nikad nije sretala više od deset osoba, uvijek ista lica – konobar koji je došao s kontinenta, vlasnica apartmana, povremeno je pozdravljala stari bračni par koji je izvodio ovce na ispašu i okopavao mladi luk na parceli blizu kapele sv. Roka. Znala je ljude iz Turističke zajednice, ali gdje su nestali ostali stanovnici? Trebalo ih je biti najmanje 700. Matilda ih nije vidjela ni dvadeset. Kad je prolazila kraj pekare ili ulazila u dućan, stvari je prodavala uvijek ista žena. Pecivo je redovito bilo bajato i hladno. Ostala roba bila je pred istekom roka.

Bauljala je po Loparu, do plaže i natrag u krevet gdje se pokrivala po glavi i proklinjala novac koji je uzela unaprijed. Honorar ju je zarobio. Pitala se gdje bi je struja odnijela kad bi pokušala plivati do kopna. Ponovno je vratila na Rab? Goli je otok bio doista blizu, bliže nego je mislila. Bila je na njemu.

Lopar joj se pijeskom uvukao u gaće, žuljao ju je. Htjela je otići, ali novac ju je držao usidrenu. Bližio se praznik rada, bližio se dan njezina odlaska. Bila je sezonska radnica, ali ovaj će Prvi maj slaviti kao da joj je rođendan.

Nakon još jednog od niza odvratnih snova o podzemnom kukcu, Matilda se nevoljko spustila do Rajske plaže. Čim je nogom kročila na pijesak, vidjela je uginulog kosa. Crno je perje bilo puteljak koji je vodio do obezglavljene ptice. Ponavljala je samoj sebi da je krivac sigurno mačka, ali osjećaj jeze nije ju napuštao. Tri koraka dalje u plićaku pronašla je tucet izgriženih riba. Strah ju je vukao u vodu, opirala se. Nije htjela biti kos. Nije željela biti riba. Bila je čovjek. Zaslužila je dostojanstveniju smrt.

Bila je toliko nervozna da ju je i zvuk valova plašio. Turistička se sezona bližila, ali smrt je već bila tu. Matilda više nije bila sigurna hoće li se ikad uspjeti vratiti na kopno. Ukopala se u mjestu. Prepoznala je svoj djetinji strah. Na plaži je stajala satima. Sunce je počelo zalaziti, i tek je uplašena intenzitetom svog straha Matilda uspjela napraviti korak unatrag, onda dva i prije nego je znala što čini – trčala je natrag do apartmana. U paničnom strahu zaboravila je da u rukama nosi fotoaparat koji joj je ispao na beton: objektiv se razbio. Nije imala novaca da kupi novi. Ni ovaj honorar neće biti dovoljan. Njezin rad bio je bezvrijedan.

– Ima puno drugih fotografa, daleko boljih od tebe, govorila je samoj sebi, ali za njih nisu imali dovoljno para. Ti si jeftina, zato si tu. Toliko si jeftina da moraš fotografirati sezonu izvan sezone.

Brojala je vlastite mane umjesto ovaca da zaspi. Kad je napokon utonula u san, sanjala je ovce. Sanjala je njihove razbijene lubanje i vilice. Kukac se nije oglasio. I on je našao nekog boljeg. Ujutro je pronašla još jednog obezglavljenog kosa. Bio joj je ostavljen točno ispred vrata.

Jedini aparat s kojim je mogla nastaviti raditi bila je analogna Minolta XK koju nikad nije koristila za posao: bio je to fotoaparat koji nije zarađivao.

– Sve će biti u redu, tješila je samu sebe.

Ali ništa nije bilo u redu. Htjela je ponovno posjetiti lokacije koje je prethodno fotografirala. Računala je da će kombiniranjem digitalne i analogne fotografije uspjeti nadomjestiti manjak sadržaja. Nije mogla vratiti honorar. Snimit će desetak kvalitetnih zalazaka sunca. Imala je jednu panoramu Sahare koja je ispala odlično, dvije-tri izvrsne fotografije ovaca i nešto ptica, nekoliko stijena – kad sve zbroji, našlo bi se dvadesetak dojmljivih radova. Ostalo će biti hobistički pejzaži i fotografije plićaka. Da, preživjet će. Jedva, ali hoće.

Prvi je maj Matilda provela fotografirajući Lopar. U pauzi je žderala tvrdo pecivo i mislila na smrt. Sezona će početi tek krajem svibnja jer su zbog nevremena i manjka radnika sve turističke destinacije na Jadranu kasnile s pripremama. Hoteli još nisu bili otvoreni, a sve i da jesu – tko bi dočekao goste? Matilda?

Nakon napornog dana, iscrpljena, Matilda je vrebala zalazak sunca. Sama je sjedila blizu plaže. Snimila je prethodno nekoliko fotografija kapelice sv. Roka koja je stajala na starom putu za grad Rab. Mještani su je podigli u 19. stoljeću kad su počeli umirati od kuge. Bosi su hodočastili u mjesnu crkvu, bosi su podigli zavjetnu kapelu od rapskog pješčenjaka i lomljenog kamena. Kuga je odnijela 93 života. Zadnji čovjek koji je umro odbio je pješačiti do crkve. Matildi je stari bračni par (opet ih je tamo zatekla) ispričao kako je taj muškarac tvrdoglavo odbijao hodočastiti. Ostao je raditi u polju. Pod miškom je imao smotanu sirarsku krpu. Ta je krpa bila zadnja stvar koju je njegova žena gledala prije nego se pridružila bosonogoj povorci. Umro je devedeset i treći, i o tome se nikad nije prestalo govoriti. Bio je valjda spreman i umrijeti samo da se odmori od težačkog života.

– Bilo je to prije turizma, rekao je dida. Tad je Rajska plaža doista bila raj. Kuće se nisu gradile dolje u polju, jer je svaki komadić zemlje bio obrađivan.

Matilda je saznala od staraca i to da su zatvorenici Golog otoka odvlačili pijesak s Raba na Goli i tamo sami izgradili zatvor. Gradilo se ono što je sad bilo u ruševinama, nenaseljeno. Turisti su se tamo kupali, ovce pasle. Mjesto nečijeg stradanja uvijek je na Jadranu postajalo mjesto turističke razonode i slobodarske golotinje. Sunce je ulazilo u more, ali zamišljena Matilda zalazak nije fotografirala. Kad se napokon prenula iz misli, već je pao mrak i ostala je sjediti u njemu.

Sjedila je neko vrijeme u tišini i onda čula mljackanje. U njezinoj je neposrednoj blizini netko nešto žvakao. Ne, ne netko. Glas zuba nadjačavao je zvuk mora. Radilo se o više usta. Mjesto na kojem je čučala bilo je skriveno od obale. Iz plićaka je dopiralo grgljanje. Povremeno bi čula jecanje. Netko bi se zagrcnuo i nastavio žvakati.

– Koliko proždrljivih usta slušam?, pitala se.

Gozba se nastavila do zore. U osvit, pri slabom svjetlu prije nego je mljackanje prestalo, Matilda se uspjela uvući u grmlje. Nitko je nije primijetio ni nanjušio. Iako su joj se ruke tresle, uspjela se nagnuti lagano prema plaži i iz grma snimiti nekoliko fotografija. Škljocanje fotoaparata nije se moglo čuti jer je zvuk žderanja i dalje bio užasno glasan. Netko je žvakao kosti, čulo se njihovo krckanje. Matilda je bila prestravljena, ali prvi put u životu strah je nije posve paralizirao.

Kad je plaža utihnula i razdanilo se – vidjela je u daljini čamce kako odlaze nečujno u smjeru Golog otoka. Fotografirala je siluete putnika s leđa. Da je mogla, oduzela bi im fotografijom dušu, ali nitko tko ima dušu, ne jede i ne jeca noću u moru. Cvokotala je od zime. Kad su se čamci dovoljno udaljili od kopna, otpuzala je prema praznom parkiralištu na kojem je strpljivo čekala da joj se povrati osjećaj u noge. Autobus za Zagreb kretao je tek kasno poslijepodne, ali barem nije bila pojedena. U plićaku na koji se osvrnula nije bilo ostataka ničega. Ono što su usta jela, pojela su temeljito. Nisu ostavila traga, ali svjedoka jesu. Matilda je stiskala u rukama fotoaparat. Kad se domogla apartmana, užurbano se spakirala i sjela na krevet. Imala je dovoljno vremena za kratak odmor, ali nije mogla zaspati. Stomak joj je krčao od gladi, ali pomisao na hranu gadila joj se više od svega. Sjetila se morskih krastavaca koji su uhvaćeni u strahu povraćali vlastitu utrobu. Matilda je željela napraviti isto. Možda bi izbacivanje probavnog trakta pomoglo?

Povratak doma trajao je predugo. U komori je provela puno vremena, pazeći da ne ošteti film. Razvila je fotografije i strepila od lica koja je snimila. Znala je što je ugledala, ali fotoaparat, je li i on vidio isto?

Poslije nekoliko fotografija kapelice sv. Roka i fotografija starog bračnog para u koje nije mogla gledati, Matilda je duboko udahnula i vidjela ljude, ili ono što je nekad bilo ljudsko – tamni, crni udovi i obrisi čireva izbijali su iz vode kao bove. Gledala je radnike koji nisu jeli iz iste kuhinje, mrtvace koje nije trebalo plaćati. Lijevo, bliže mjestu s kojeg ih je mogla vidjeti, Matilda je fotografijom uhvatila muškarca crnog prsta zabodenog u pijesak. Izgledalo je kao da njime crta po plićaku. Nešto je nosio pod rukom. Drugu ruku? Nečiju šaku? Sljedeća fotografija uhvatila mu je lice, ali sve što je Matilda vidjela bila je pod miškom smotana krpa. U nju su nekad stavljane sirne grude, ali sad je bila prazna. Hrane nije bilo, a gladna su usta ostala. U Loparu je broj stanovnika u sezoni rastao na deset tisuća. Hoće li to biti dovoljno?

NAPOMENA: Priča “Sezona” originalno je napisana za Lungomare, umjetnički program u sklopu projekta Rijeka 2020.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.