Uvijek sam rado pjevala I’m an alien in New York jer sam vanezamljac, ali ne u tuđoj već u vlastitoj zemlji. Sestra me uvijek ispravlja (ne znam dobro pjevati), ali ja sumanuto nastavljam pjevušiti istu grešku, isto nepripadanje. Čini mi se da mi je to zajedničko s hrvatskom pjesnikinjom Marijom Čudinom. Marija je bolja od Vesne Parun, daleko bolja od Desanke Maksimović, ali ona nikada nije mogla postati toliko popularna jer je ženski subjek koji ona piše – iščašen, rodno pomaknut. Kao što je, uostalom, Danilo Kiš rekao: Takva poezija nema uspeha, takva poezija ne može imati uspeha, jer ona ne traži ni dopadanje ni uspeh. Ona traži, i nalazi, vernike, one koji će u njenom glasu, u njenom tihom naricanju i proklinjanju pronaći svoje tajne misli, svoj glas.
Za ljetnog sam odmora pročitala njezinu knjigu o Leonidu Šejki, slikaru s kojim je bila u braku, zbog kojeg je odselila u Beograd, da tamo bude vanzemaljac neko vrijeme. Iako sama nikada ne bih napisala nešto takvo (poetike nam se razlikuju), knjiga me je osvojila i oduševila. A onda sam, prije par dana, u tuzlanskoj biblioteci posudila njezinu prvu zirku pjesama Nestvarne djevojčice (jedino njezino djelo koje su imali), tanku knjižicu objavljenu 1959. godine. Čim sam pročitala: Ovi mali, divlji cvjetovi/ iz našeg su uma,/ i sad će prsnuti/ prepuni gorčine – znala sam da sam pronašla nešto što vrijedi voljeti kao da je vlastito. I zaista, poslije je toga krenula lavina od koje mi je ponestajalo daha. Sva bi poezija trebala biti takva, ne ono Ne, nemoj mi prići, nego blizu i još bliže, da nam dahće u lice, da je poput jeze osjetimo u njezinom penjanju našom kičmom! Meni se, evo, Čudinini stihovi kičmom penju od kako sam Nestvarne djevojčice uzela u ruke – stih po stih, jer dobra poezija ne zna za pauzu. Ona udara u glavu dok se mozak sasvim ne razbudi i ostane budan i u trenutku smrti, jer iza ovog sunca nema drugog sunca. Dalje je samo prazan krug koji se brzo sužava.
U carstvu melanholije 