Kuda sa suvišnim sjećanjem?

10 svi.

Rasprava s izloškom iz nekog od muzeja moderne umjetnosti često je zahvalnija od rasprave s ljudima. Uzmimo za primjer rad „You can’t lay down your memory“ iz 1991. godine. Riječ je o “svežnju” ladica u koje je autor djela, , posložio sjećanje koje je istovremeno opredmetio tim istim ladicama. One su, dakako, znak, metafora, simbol i šta sve već ne, što mnogi ljudi, nažalost, nisu (ljudi su postali jednoznačni i rijetko isprovociraju bilo kakav dijalog). Zbog toga se često uhvatim kako o ljudima razmišljam sve manje, kako sve manje i sve teže s njima komuniciram (uz nekolicinu izuzetaka) i kako se istovremeno radije okrećem online galerijskim prostorima koji ispred mene šire bogatu mrežu različitih značenja, započinjući odmah time moju interpretaciju/interpretacije.

Šta je bilo s ladicama? Prvo sam ih gledala i razmišljala o tome šta se u njima, zapravo, nalazi – da li praznina tih ladica korespondira s prazninom mojih? Ja sam, naime, nedavno ispraznila svoje ladice od bilo kakvog suvišnog sjećanja jer bi prognanstvo iz rajskog vrta u mom slučaju značilo prognanstvo u sjećanja – postavši razumna osoba izgubila sam sadržaj većine ladica, prestala sam biti nostalgična i moram priznati da mi takvo stanje odgovara. Nakon što sam neko vrijeme brižljivo promatrala Remyjeve ladice, koje su same po sebi višeznačne i uzbudljive, premjestila sam pogled na naslov: you cant’t lay down your memory, rečenicu koju ne mogu potpisati. Sjećanje nema težinu. Ono često obrubljuje samo sebe – tako je sjećanje oblikom puno više nalik na lukovicu ili smotuljak tkanine nego što je gomila ladica i nema, dakle, potrebe spuštati ga, ostavljati, jer ono nije nikakav teret. (Teret je samo ako ga se ne možemo tj. ne želimo osloboditi.) Dalje, can’t bi trebalo zamijeniti negacijom won’t, jer nas u sjećanje vraća vlastita želja, htijenje. Čak i ako prihvatimo tezu da je sjećanje nešto na što smo primorani, to ne znači da smo istovremeno prinuđeni pridavati mu toliki značaj. Sjećanje je pribježište, eskapizam koji uzima više vremena od spavanja, a zauzvrat daje samo mlaku utjehu da je nekada bilo bolje ili gore nego u datom trenutku. Sjećanje je također mjesto u koje se ljudi rado uvaljaju kao svinje u blato.

Najgore je kada sjećanje postane jedina koordinata na karti nečijeg postojanja (kao što je slučaj sa Srbijom, Rusijom, Japanom itd.) i počne uslovljavati postupke koji sežu duboko u zbilju i modificiraju je. Moja bi, dakle, verzija djela iz 1991. bila ona u kojoj bi sjećanje (naravno, samo ono koje može stvarati poteškoće i sjebati stvar) bilo zgurano u kartonske kutije i stavljeno van upotrebe. Naslov bi bio: Put your memory down! Now, or I’ll shoot!

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: