Rijetko me šta neugodno iznenadi u pornografiji kao što me je Woodmanov serijal „Casting X“. Njegove su „audicije“ po Istočnoj Evropi prilikom kojih regrutuje nove snage za vječito gladna usta zapadnjačke porno-industrije sasvim legitimne – djevojke s kojima tom prilikom razgovara imaju slobodu da izaberu hoće li se pojebati s njim ispred kamere ili ne. Ta je sloboda, međutim, čista obmana. Djevojke su afinitetom društva prema mladom, oku ugodnom mesu implicitno uvučene u neprestanu razmjenu gola žena-novac. Najviše šokira nonšalantnost redatelja koji nema potrebu uljepšavati stvar – to da su djevojke očajne i treba im novac te se zbog toga na kraju prepuštaju neuglednom debelom Francuzu (Woodmanu), trebalo bi da imponuje gledatelju – sve je prikazano realistično, a Woodman uvijek na kraju izlazi kao pobjednik, što dovodi do zaključka da svaka žena hoće seks, samo je treba dovoljno dugo nagovarati. (Isti je zaključak i najnovijeg filma Woodyja Allena Vicky Christina Barcelona.)
Protuargument mom zgražanju nad ovako očitim iskorištavanjem mogle bi biti one: Ima i drugih načina da se zaradi novac i Niko ih nije tjerao, ali ako se bolje osomotri Istočna Evropa lako je doći do zaključka kako se čitava istočnoevropska ekonomija zasniva upravo na izvozu njezinih resursa, nije važno da li je riječ o bijelom roblju, sportistima, trgovini organima ili izvozu prirodnog gasa. Ta razmjena dobara između Istočne Evrope i Zapada (ponekada Južne Amerike, najčešće Brazila i Zapada) najčešće uključuje upravo trgovinu ženama koje itekako imaju fiksnu cijenu koju si nažalost nisu u stanju podići, ako se ne obrazuju. Za što im nedostaje novac, in the first place. Woodman se snimkama od kojih je kasnije napravio serijal „Casting X“ isprva htio zaštititi od optužbi za silovanje: snimci su trebali pokazati kako su djevojke dobrovoljno pristajale na seks. Nažalost, ti snimci upravo i jesu najbolji pokazatelj zlostavljanja žena jer je najgore ono iskorištavanje koje naizgled to nije.
Pogledajte (ako imate dobar želudac i 18 godina):