Kako me SFRJ učinila perverznom: intimna autobiografija

Trenutak u kojem je za mene počeo postojati seks, počela je postojati i kultura. Prvi put sam doživjela kulturu seksa, odnosno seks kao kulturu krajem osamdesetih. Imala sam šest ili sedam godina. Krišom sam pogledala scenu nekog jugoslavenskog filma. Ne znam koji je to film bio, ali pamtim žensku golotinju i tajnovit susret dvoje ljubavnika iza šatora. Je li tog šatora uopće bilo? Jesu li se ljubavnici susreli krišom? Tko će ga znati. Šatora nema. Tajna je nestala. Seks je još uvijek tu. Nastavi čitati

Panel o feminizmu i pornografiji

Iduća srijeda nastavlja razgovor o pornjavi. U Rijeci sam govorila o pornografskim vrijednostima, u Centru za ženske studije o pornografiji općenito, a na FFZG-u ću u uvodu reći – tko zna što! Anja Plazonja i Mario Kozina također imaju zanimljivih stvari za reći na tu temu. Svi ste dobrodošli!

Pornografske vrijednosti

Ne možemo govoriti o pornografiji a da se ne dotaknemo vrijednosti koje ona propagira. Ako pitamo feministkinje poput Catherine MacKinnon i Andree Dworkin – te su vrijednosti inherentno mizogine. Nema, dakle, pornografije bez mizoginije. Pornografija ušutkuje žene, eksploatira ih, oduzima im moć – čak i dar govora. Nastavi čitati

Svršoteka

Kao što znate – teme koje aludiraju na seksualno uzbuđenje, poput pornjave – uvijek su dobrodošle za relaksaciju. No bez obzira na njegovu prividnu pornografsku lakoću, uzbuđenje nije moguće bez želje, a znamo da je želja tvrd orah. Zato je i pitanje seksualnog uzbuđenja (i pornografije) – vrlo kompleksno, teško. Svršoteka stoga neće isključivo biti mjesto za relaksaciju, već i mjesto za kontemplaciju o tome zašto je nešto uzbudljivo i zašto “izaziva” želju. Razlog zbog kojeg mi je za takav podvig potreban novi tumblr blog, a ne Melanholija, leži u činjenici da vlastito seksualno uzbuđenje vežem primarno uz vizualne materijale: fotografije, video uratke, stripove, a manje uz tekst. Tumblr olakšava njihovo dijeljenje. To ne znači da je Melanholija time postala “child friendly” mjesto, naprotiv – mislim da će hardcore teme ipak ostati specijalnost ovog bloga: politika, pisanje, feminizam jednako su uzbudljivi. Rekla bih, zapravo, neophodni za uzbuđenje bilo koje vrste, pa i ono seksualno.

Više na: svrshoteka.tumblr.com

Daddy, daddy (pravi feministički tekst)

Pornografija nije moja jedina opsesija – tu je i poezija. Iako poezija rijetko kad ima isti učinak kao pornografija, jedna se formulacija jednako odnosi i na prvu i na drugu. Govorim o nezaobilaznoj „Who’s your daddy?“ formulaciji koja se već smatra općim mjestom pornografske vulgarnosti, ali je u poeziji možemo izgovoriti tek krišom – ili je radije ne izgovoriti nikako. Kad malo bolje pogledamo tko je to daddy u pornjavi, a tko je daddy u poeziji – dolazimo do bitne diskrepancije između dvije upotrebe istog izraza. Nastavi čitati

Pornografija – studija karaktera

Nekome može biti čudno što gledam pornografiju, ali činjenica je da je, najčešće, gledati kako tip s ogromnim spolovilom pokušava namjestiti ženinu guzicu da mu bude fino, dok ona glumi da joj to godi (it hurts but I like it) – puno zabavnije od onoga što mi se u toku dana desi. Da nema tih rubnih trenutaka provedenih uz tuđi, najčešće odglumljeni, užitak – mislim da bih oboljela od narkolepsije. Ponekada od silne dosade toleriram i izbrijana muda, ženu kojoj se baš i ne da, ženu koja je preglasna, frajera koji loše jebe: sve su to odlične studije karaktera. Povremeno se zamislim nad određenim klipom i pitam se što bi bilo da na nekoj od slika ili snimaka prepoznam lice poznanice ili poznanika. Stvari se ne bi puno promijenile. Dijaloga svejedno ne bi bilo, tek lažno uzdisanje, razgovor sveden na minimum, mlohav stisak ruke. Ne možete me, dakle, osuđivati – gledam pornografiju da bih sudjelovala u životu, da bih spavala samo onoliko koliko dobar odgoj dopušta.

Komplicirana jutra

Kakva su halucinatorna tuzlanska jutra? Vrlo komplicirana. Ovo dočekujem uz knjigu Pitanja o načinu života i „otkriće“ da svi možemo stati u fusnotu na strani 99, svedeni na svoju agitatorsku funkciju. Svi znamo kakve je ideje zagovarao Trocki (autor spomenutog naslova), svi znamo kakve ideje na ovom blogu i drugdje zagovaram ja, ali što s ljudima koji misle da su drugačiji, bolji od nekog tamo Kulkova, sekretara ćelije u fabrici „Crveni snabdjevač“ čijim se agitatorskim komentarima Trocki koristio u svojoj knjizi? Što s ljudima koji ovoga jutra ustaju misleći da nikada ne propagiraju, ne zastupaju i koji će sutra baciti kamen uvjereni da su s proizvodne trake sišli bezgrešni, savršeni? Upravo takvi koji misle da su ideološki tabula rasa i da njihova uvjerenja nemaju nikakav politički potencijal, doveli su do poznate Sloterdijkove podjele na cinike i kinike – na moćnike koji se hinjavo smiju, iskrivljenih, da ne kažem tuđmanovskih usta, i one koji se tim moćnicima grleno smiju i zbog istih padaju u očaj. I ne samo da tu podjelu negiranjem vlastitog angažmana neizainteresirani, apatični ljudi potvrđuju i produbljuju, nego pomažu cinizmu da opstoji kao dominatna struja onoga što je nekada bilo rezervirano samo za neposlušne. Smijeh je mutirao, izgubio na značaju i u svijetu politike i akademskim krugovima – a ljudi koji se ne mogu pomiriti s tim da sve u njihovom privatnom, a ne samo u javnom životu ima politički i agitatorski predznak, doveli su do toga. Njima ovim putem poručujem da je svako od nas materijal za gospodina Kulkova – čovjeka za kojeg nikada ne bismo čuli da ge neko drugi nije iskoristio u svom tekstu: iako naizgled beznačajan, učestvovao je, pa makar i u fusnotama.