Ako se pitate ko je mali zdepasti čovječuljak u sredini, riječ je o predsjedniku Kipra – Dimitrisu Christofiasu, lideru jedine komunističke zemlje unutar EU.
Ove sam godine, nekada u martu, posjetila staro varaždinsko groblje koje je, kako kažu, među najljepšim u Evropi. Ne bih se sjetila tog posjeta i grofice Oršić koja je tamo sahranjena da nije bilo susreta evropskih lidera u Parizu. Grofica je, ako je vjerovati predaji, bila izuzetno sebična, gotovo zla žena koja je, znajući da je ljudi ne vole, odlučila platiti Varaždincima da joj dođu na pogreb: svako ko bi došao dobio bi po jedan zlatnik, a kako bi bila sigurna da je neće pokopati živu, tražila je da joj se za nogu priveže zvonce da je čuju ako ustane iz mrtvih.
Na slici na kojoj su se lideri zemalja Evropske unije poredali po stepenicama, prepoznala sam isprva samo francuskog predsjednika Sarkozya, njemačku kancelarku Angelu Merkel, Zapatera koji je odmah iza nje, engleskog premijera Browna i ćelu koja se nalazi odmah pored njega – glavu Janeza Janše. Gore od toga što pojma nisam imala ko su ostali ljudi bilo je što se Berlusconi skoro nije ni vidio. Italijanski premijer je slika i prilika naših moćnika: bahat je i neučinkovit. Nadala sam se da, ako već neću vidjeti naše predstavnike kako se šepure u prvom redu, mogu makar gledati njega. (Janša nije dovoljan, jer mu se na slici vidi samo jedno uho, pa kao da i nije tu.) Odjednom mi je postalo jasno da ne samo da nas nema na slici kao što zamalo nema ni Berlusconija, nego nas nema nigdje: dok su drugi raspravljali o ekonomskoj krizi, mi smo pratili svađu Mesić-Dodik.
Problem grofice Oršić je, dakle, i dalje aktuelan: toliko smo nepopularni i suvišni da je jasno da zvonce neće nikoga uzbuditi sve i da napokon ustanemo iz mrtvih. Berlusconi se pojavio u punom sjaju na drugoj fotografiji, uspjela sam identificirati ostale političare, ali prazno je mjesto ostalo – naše mjesto. Bivša Jugoslavija ne samo da je groblje, nego je i mjesto gdje intelektualci žive pod sloganom pod kojim je pokopan Vatroslav Jagić: Ovdje u kutu nikom na putu. S takvim ćemo stavom zauvijek ostati irelevantni, s druge strane zida. Tamo gdje su Varaždinci nekada pokapali ludake i ljude s tjelesnim manama, mi ćemo pokopati Evropsku uniju.
U carstvu melanholije 