O jebivjetrima i opinion makerima?

Čudno je kako povremeno sasvim smetnem s uma da sam kao i svi drugi podložna recepciji: ne postoji ogrtač koji čovjeka može učiniti nevidljivim javnosti i dobro je da je tako. Darija me je uputila prekjučer na Booksinu recenziju ovog bloga. To nije prvi osvrt (o Vlastitoj sobi je prije nekog vremena pisao Knjiški moljac na Kupusu), ali se svejedno čudno osjećam – navikla sam biti ta koja piše o, a ne ona o kojoj se piše. Ne bunim se, naravno, jer sam, zahvaljujući autorici teksta, doznala da često spominjem imenice sranje i govno. Ne znam da li je riječ o opsesiji fekalijama, doduše, ali moglo bi biti. S druge strane – sranje je simbol svega što me u politici i književnosti frustrira, pa je prirodno da tu riječ koristim češće nego bih možda trebala. Dobra stvar je i to što U carstvu melanholije Mladina nije popljuvala, što je donekle sačuvalo moj, inače smežuravanju i imploziji sklon ego.