Sve što napišem i kažem je unutarnji monolog: slabo što dopre do drugih. Ako to nije povod za melanholiju, stvarno ne znam što jeste. Jučer sam, zajedno s još grupicom ljudi, u prostorijama Hrvatskog društva pisaca prisustvovala predstavljanju Tomaža Šalamuna, najpoznatijeg pjesnika s prostora bivše Jugoslavije. Šalamun je pročitao par svojih pjesama, a onda mu je moderator, hrvatski pjesnik Branko Maleš, postavljao pitanja. Razgovor je bio poput igre gluhih telefona: Maleš uopšte nije znao pogoditi ton. Cijelo je vrijeme tražio od Šalamuna da na osnovu pojedinačnih stihova kaže nešto o svojoj poetici, o poeziji uopće; postavljao je hermetična, nerazumnjiva pitanja. Šalamun je, s druge strane, bio vrlo konkretan: pričao je o sebi, o svojim reminiscencijama.
Zanimljiva je anegdota o dva Žižeka, od kojih je jedan prestao pisati, a drugi, Slavoj Žižek, postao svjetska ikona koja je monopolizirala slovenačku teorijsku i filozofsku scenu. Oba su Žižeka, to se Šalamunu urezalo u pamćenje, na proputovanju od jedog do drugog grada (ne mogu da se sjetim o kojim je gradovima bila riječ) pojela po dvadeset sladoleda. Druga, koje se sjećam, govorila je o Šalamunovom ocu, pedijatru koji nije dopuštao da djeca u crkvi guraju prste u škropionicu jer je voda u njoj bila puna bakterija. U toku razgovora slovenački pjesnik je rekao kako ironiju ne voli jer je plitka. Na kraju sam večeri, stoga, postavila dva pitanja. Prvo je bilo da li Šalamun ne voli ironiju zato što ona ugrožava njegov narcizam, zato što ne može podnijeti da se smije samome sebi, a drugo, koje je većina prisutnih kasnije okarekterizirala kao šalu i provokaciju, iako moja namjera bila sasvim drugačija: zbog čega na večere, o kojima sam ranije pisala na blogu (vidi ovdje), vodi samo pjesnike, a ne i pjesnikinje? Da li zbog toga što misli da žene ne pišu dovoljno dobro ili zato što misli da žene pišu predobro i nemaju što od njega naučiti?
Zanimljivo je da su neki od prisutnih (uključujući Braneta) moje prvo pitanje shvatili kao sasvim neprimjereno (Šalamun, naravno, nije odgovorio ni na jedno, a Maleš je ustao i rekao kako moramo ići, jer imaju rezervaciju u restoranu). Ne razumijem zbog čega se takva pitanja smatraju kontraverznim – Šalamun je prethodno govorio o strahu od narcizma u poeziji/ narcizma poezije, o trenutku u kojem je gotovo prestao pisati poeziju jer nije više to mogao da podnese i sasvim ga razumijem. Moje pitanje (odbrana ironije kao književnog postupka) nije bilo upereno protiv čovjeka, nego protiv autora koji ju je omalovažavao. Još je gore bilo s drugim pitanjem. Valent ga je, naravno, kao što su, pretpostavljam, i drugi, interpretirao kao aluziju na Šalamunovu homoseksualnost iako je moj jedni cilj bio doznati šta to fali pjesnikinjama.
Situaciju dodatno komplicira Šalamunova ljubav prema Branetovim stihovima: pozvali su ga da im se pridruži na večeri. (Maleš je B-a kudio što nije postavio nikakvo pitanje jer su ostala bila glupa.) U međuvremenu smo, nakon što se tribina o Šalamunu završila, sjeli s mlađim pjesnicima za sto u susjednoj prostoriji, a zatim smo Darija, Brane i ja (a kasnije i nezaobilazni, sveprisutni Pogačar) prešli za sto za kojim se večeralo i gdje se opet, po ko zna koji put, pričalo isključivo o mladim pjesničkim genijima (ovaj put američkog pjesništva) i, dakako, o Pogačaru i Oblučaru kao hrvatskoj varijanti istih. O pjesnikinjama, koje inače svi hvale i koje su hrvatskoj poeziji vratile dostojanstvo, nije bilo ni riječi. One, ako gledamo širi plan, kao da ne postoje: sve te priče o mladim pjesnikinjama koje pišu izvrsnu poeziju, sve je to mlaćenje prazne slame. Za večerama koje nešto znače ne spominju se Dorte, Antonije, Marije, Ane, Saške, Olje, Tanje. Njih nema. Iako sam lijepo večerala, ništa mi nije moglo iz usta maknuti odvratan ukus poniženja: kao da sam cijelo vrijeme klečala snimajući bukkake pornić. Sva ta pjesnička imena, svi ti spermići! Preostaju mi, kao uostalom i drugim pjesnikinjama, književnicama, jedino ironija i sarkazam, a kako je krenulo – i to će mi oduzeti. Onda ih (znamo na koje ih mislim), napokon, kada pjesnikinje izgube neophodan odmak, sposobnost da se rugaju i smiju i budu „površne“, ništa više neće sprečavati da nas bace u podrum (u kojem smo, zapravo, uvijek i bile), u dubinu tako dragu muškarcima.
U carstvu melanholije 