Dvije slike

Dvije slike koje sam kroz knjigu Muzeji svijeta: Nacionalna galerija Washington uvijek doživljavala kao diptih, iako je riječ o različitim majstorima, štaviše suprotstavljenim stilovima: Madame de Caumartin kao Hebe (1753) od Nattiera i Djevojka koja čita (oko 1776) od puno poznatijeg Fragonarda. U djetinjstvu se nisam obazirala na tekstove ispod reprodukcija – činilo mi se da je slike nepotreno objašnjavati te da su one po nekoj unutarnjoj logici kompozicije – cjelina. Sestra i ja smo se zadovoljavale indentifikacijom s damama sa slika: ja sam, zbog svoje puti bila žena u plavom, a sestra je bila djevojka koja čita – zbog kestenjaste kose i žute boje koju je voljela puno više od mene. Sada su, napokon, postale poligon za drugačije tumačenje. Ta su dva platna (oba oslikana uljem) najbolji pokazatelj kako je za interpretaciju slike potrebno puno više od oka.

S jedne strane klasicističko-bajkovita žena čiji je portret opterećen mitologijom – slika koja gospođi de Caumartin daje dvostruko mjesto u historiji (mitskim motivima i samim portretiranjem), a s druge – puno popularnije platno kasnije korišteno za serijsko štancanje reprodukcija i goblena, slika koja odlično korespondira s ukusom mase, Fragonardova Djevojka koja čita. O kompoziciji ovih djela bi se moglo reći puno toga, ali ja ću se radije (kao i uvijek) osvrnuti na knjigu.

Postoji čitav niz portreta žena koje čitaju u intimnom i ne tako intimnom okruženju i obično je riječ o „čitanju“, a ne čitanju: knjiga je tu, žena je tu, a gledateljev ih voajerski pogled stavlja u odnos koji je, zapravo, taj koji zauzima centralno mjesto na slici. (Isto je i sa ženama i muzičkim instrumentima.) Nattierova je slika pravi portret: žena sa slike nas gleda i jasno je da tu nema nikakve potčinjenosti našem pogledu. Slika, bez obzira na mitološke okvire, posjeduje dokumentarnu vrijednost – znamo da je za umjetninu plaćeno i da je ona svojevrsna zamjena za fotografiju.

Fragonard s druge strane, djevojci umjesto imena daje jednako bezimenu knjigu i njome joj spušta pogled ostavljajući nam time prostor da slobodno uživamo u živahnim potezima kista, u intimnoj atmosferi koju platno dočarava. Umjesto hladnih Nattierovih tonova dobijamo žutu boju i njezine nijanse, crvene i smeđe tonove: slika je toplija, žena putenija, a hladna suzdržanost (razbijena samo blagim rumenilom) madame de Caumartin zamijenjena je prisnošću anonimne čitateljice. Bez obzira što poznajemo ime jedne, a ne znamo ime druge – djevojka koja čita puno nam je bliža. Gospođu de Caumartin, čije ime slika nosi, mitsko okruženje udaljava od gledatelja i ne dopušta penetrirajući pogled – puno toga ostaje sakriveno.

Anonimna djevojka je stavljena u poznat kontekst – u naslonjač, u haljinu koja pokazuje obline (koje su na Nattierovoj slici zamjenjene naborima odore) i gledatelj se osjeća pozvano da sudjeluje pogledom. Time Djevojka koja čita postaje gledateljeva knjiga – nema potrebe tragati za različitim interpretacijama, jer je otvorena, sve je u/na njoj jasno, jednoznačno (iako je to, naravno, samo privid). Zanimljivo je što sam se ranije, kao klinka, poistovijećivala s hladnom plavušom – i sada mi je ona puno bliža od čitateljice, iako bi trebalo biti obrnuto, ako ništa drugo, a onda zbog knjige. Možda stoga što bez obzira što joj je mjesto u historiji dao neko drugi (vjenčanjem, portretiranjem) – madame de Caumartin gleda nas na način na koji mi gledamo nju. Takve ravnopravnosti u djelu rokoko majstora Fragonarda nema: i djevojka i knjiga su dekoracija, jastuk na koji se umorni, voajerskom navikom naslanjamo.