Za boljitak

Sarah Maple, iz serije autoportreta

U svojoj je (posljednjoj?) knjizi Goran Samardžić napisao: U Bosni mi se ništa ne gadi/ U Bosni bih smio da jedem/ i sa poda. Voljela bih se s njime složiti, ali ne mogu – nisam u stanju biti rodoljub u zemlji u kojoj će se još malo, pa stvarno jesti s poda. Ne govorim to zbog siromaštva (koje je sveprisutno, kako materijalno tako i duhovno), već zbog toga što i ona šačica ljudi koja preferira koristiti posuđe i pribor za jelo sve češće pati od demencije – niko se ovdje za par godina neće sjećati čemu viljuške i kašike služe. (S noževima je druga stvar.)

Nismo jedini – i naši susjedi imaju problema s poviješću: htjeli bi da se historija prepravlja, prekraja – ne može se lako iz socijalizma u kapitalizam, lakše bi nam svima bilo da smo živjeli u fašizmu, tranzicija bi nam lakše pala. Čemu oplakivati žrtve Jasenovca? Da ih je bilo više, ne bismo se kasnije s komunistima zajebavali. Ili, još bolje, zašto se ne bismo vratili u vrijeme dok Sava još nije bio svetac? To su bila zlatna vremena, doba duhovnog prevrata! Bosanski bi muslimani mogli ponovo da budu hadžije (eh, da je samo moguće proizvesti neke od onih vremenskih naprava što ih imaju u Star Treku), da maltretiraju kršćane – da vide nevjernici ko je gazda!

Svi ovdje zdušno rade na tome da se povijest vrati u što izvornijem obliku, da ljudi budu što nazadniji i primitivniji da se bolje uklope u ono što dolazi – u ono što je bilo. Ko se boji marame još? Nema veze što su se žene godinama borile da se otkriju – lako je njih ponovo pokriti. Neka opet oblače bluze i preko toga nabace prsluče, pa dok idu kaldrmom da svi gledaju kako im sise poskakuju. Vratiće nam se tada, napokon, tradicionalne pjesničke forme, poznati motivi, usporedbe – grudi kao golubice. Prije toga, međutim, treba upropastiti ono što se od srednjeg vijeka naovamo popravilo. Večerašnja racija na tuzlanskom keju je, recimo, odličan način da se to postigne. Pošalje se par inspektora kantonalnog MUP-a da idu od jedne do druge osobe i traže osobne iskaznice od ljudi koji piju alkohol. Ne može se nikome desiti da pomisli kako je u nekoj od zemalja Magreba ili na Bliskom istoku – rijeka Jala je tu da nas svojim smradom podsjeti gdje se nalazimo – na jugoistoku Evrope. Onda su na redu ukidanje Djeda Mraza u sarajevskim vrtićima i organiziranje revije hidžaba u Skenderiji. I eto, već smo na pola puta. Preostaje još par sitnih izmjena i dopuna Zakona – ukidanje obaveznog školovanja, zabrana abortusa i možemo odmah u Evropsku Uniju. Ako nas ona neće, uvijek možemo u Pakistan, pa s prijateljima mudžahedinima u Bombaj.