Svi se padovi mogu ublažiti onanijom. Kad sam bila mlađa – ako bih napravila nešto loše (a samoj sam se sebi činila prečesto zločesta), zaspala bih nadajući se da ću tako nadmudriti posljedice i izbjeći kaznu. Ta je radikalnija varijanta guranja glave u pijesak samo dijelom ublažavala problem „poništavajući“ ga snom, i iako mi, zapravo, nikada nije pomogla i dalje tu metodu koristim čim uzmognem. Spavanje mi, dakle, dođe kao svojevrsna mimikrija – glumim njime odsutnu osobu. Masturbacija radi ponekada istu stvar – udaljava me ne samo od problema, nego i od opasnosti da iskrsnu. Ne opusti me uvijek, ne ispuni me svaki put pretjeranom radošću, ali ipak predstavlja nadomjestak za nešto. Znam, osim toga, da kada se osjećam loše ili isprazno – mogu i zaspati, ali koliko god spavanje bilo zdravo – previše sna može izazvati moždani udar (čitala sam sumnjivu studiju o tome). Onanija je puno benignija: osim utrnulih prstiju i blagog genitalnog crvenila ne može prouzročiti nikakvu veću štetu. Masturbacija, dakle, na koncu uvijek pobjeđuje san. Osim onaj koji sama izazove jer takav je najslađi.
