Povijest nasilja

http://www.fredericstucin.com/
Edouard Louis, écrivain
Paris, le 19 janvier 2016
©Frédéric STUCIN

Édouard Louis, pravim imenom Eddy Bellegueule (rođen 1992. godine), postao je l’enfant terrible francuske književne scene nakon svog prvijenca, autobiografskog romana En finir avec Eddy Bellegueule (2014). Louis je iznimno vješt pisac autofikcije. Njegova proza jednostavnim jezikom opisuje vrlo kompleksnu stvarnost političkog nasilja unutar kojeg su pojedinci zatim prinuđeni proizvoditi i trpjeti nasilje u svom intimnom, privatnom životu. Razlog piščeve svjetske popularnosti leži upravo u lakoći s kojom Louis opisuje spregu institucionalnog nasilja i tragičnih, osobnih priča koje su njime direktno uvjetovane. U svojoj posljednjoj knjizi Qui a tué mon pere (2018), autor eksplicitno navodi imena francuskih političara koji su svojim reformama dodatno obogaljili njegovog oca, tvorničkog radnika i invalida koji u francuskoj provinciji živi od mizerne invalidnine, hrane i lijekova koje mu država, okrutno, malo po malo oduzima. Nastavi čitati

KURAC VOLIM

Ljudski glas, ZKM

Možda nije naodmet odmah na početku reći da je Chris Kraus u pravu kad kaže: Dick is sensitive. Govorimo li o stavu autorice Chris Kraus ili o mišljenju njezine protagonistkinje Chris Kraus? Autofikcija uvijek ostavlja prostora za kritičarske prijepore oko autentičnosti teksta, ali nema nikakve dvojbe da te nedoumice nisu glavna tema ove autofikcije. „I Love Dick“ (1997) hvata se u koštac s važnim pitanjem može li žena, svejedno bila ona stvarna osoba ili izmišljen lik, u svijetu muškaraca ikad biti glavna junakinja priče i života? KURAC VOLIM, kaže Vlasta Delimar ispod crno-bijele fotografije s koje nas gleda Vlasta Delimar. Autorice ne dvoje oko toga jesu li autentične ili ne, jer znaju da je njihovo iskustvo itekako stvarno, čak i kad je fikcionalizirano, ali Dick IS sensitive. „Male supremacy and dickdom“ rezultat su te osjetljivosti. „I Love Dick“ govori o tome.

Nastavi čitati

Pornografske vrijednosti

Ne možemo govoriti o pornografiji a da se ne dotaknemo vrijednosti koje ona propagira. Ako pitamo feministkinje poput Catherine MacKinnon i Andree Dworkin – te su vrijednosti inherentno mizogine. Nema, dakle, pornografije bez mizoginije. Pornografija ušutkuje žene, eksploatira ih, oduzima im moć – čak i dar govora. Nastavi čitati

Svršoteka

Kao što znate – teme koje aludiraju na seksualno uzbuđenje, poput pornjave – uvijek su dobrodošle za relaksaciju. No bez obzira na njegovu prividnu pornografsku lakoću, uzbuđenje nije moguće bez želje, a znamo da je želja tvrd orah. Zato je i pitanje seksualnog uzbuđenja (i pornografije) – vrlo kompleksno, teško. Svršoteka stoga neće isključivo biti mjesto za relaksaciju, već i mjesto za kontemplaciju o tome zašto je nešto uzbudljivo i zašto “izaziva” želju. Razlog zbog kojeg mi je za takav podvig potreban novi tumblr blog, a ne Melanholija, leži u činjenici da vlastito seksualno uzbuđenje vežem primarno uz vizualne materijale: fotografije, video uratke, stripove, a manje uz tekst. Tumblr olakšava njihovo dijeljenje. To ne znači da je Melanholija time postala “child friendly” mjesto, naprotiv – mislim da će hardcore teme ipak ostati specijalnost ovog bloga: politika, pisanje, feminizam jednako su uzbudljivi. Rekla bih, zapravo, neophodni za uzbuđenje bilo koje vrste, pa i ono seksualno.

Više na: svrshoteka.tumblr.com

Jelena, žena koje itekako ima

Dvije glumice na slici (Jelena i Jelena) pokušavaju zorno prikazati evoluciju žene: nastala od majmunovog rebra, ali se, paradoksalno,  jebe i svršava kao kuja. p.s. Čini se da je majmun kojeg dvije Jelene nose na ramenima nobelovac  Ivo Andrić.

Nastavi čitati

Assange i mediji – tko tu siluje koga?

Prije nego sam se bacila u beletrističke vode isprobala sam zanat novinarstva. Uređivala sam gimnazijske novine, volontirala sam na lokalnoj televiziji, prošla vrlo zanimljivu novinarsku školu i radila kratko za Front slobode. Vrlo sam brzo shvatila da žurnalistika nije za mene. Mislim da je novinarstvo uz prosvjetni rad najteži mogući posao, zanat od kojeg možete prerano osijediti. S druge strane, bilo je dovoljno jednom se prošetati s kamermanom da osjetim moć koju taj isti posao daje: ljudi na odgovornim pozicijama potpuno se promijene kad im prilazite kao novinar, pogotovo ako ste u društvu mikrofona i kamere. Ako postoji nešto što političare tjera da se zamisle nad svojim životom i useru u gaće od straha – onda su to mediji. Nastavi čitati