Protiv mudologije

12 velj.

Ne znam koliko vas je imalo priliku pročitati dva teksta koja su Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović zajednički napisali i objavili u srbijanskom časopisu Reči (2007, broj 75.21) – Bespuća politološke zbiljnosti i Druga smrt antifašizma (O cinizmu „intelektualne“ elite u BiH) te Nebojšin mejl Damiru koji su naveli na kraju, a koji sadrži dvije kolumne poznatog hrvatsko-bosanskohercegovačkog pjesničkog barda – Mileta Stojića, ali moram vam reći da su meni umalo suze potekle dok sam to čitala! Bosna je zaslužila takve analize, takve pobune! Nažalost, sve što dobijemo jesu upravo kolumne kompromitovanih „apatrida“ (da je nama jedan Boris Buden, drugačije bi stvari bile) i lažnih liberala, protiv kojih su se Jovanović i Arsenijević pobunili. Kažem lažnih, jer je u Bosni malo onih koji to nisu.

Dan-dva ranije sam čitala Sarajevske sveske (2007, br. 17) i naišla na tekst profesora Envera Kazaza Epistemološki lomovi i modelativna pluralnost kritike u kojem govori o stanju književne kritike u Bosni i Hercegovini. Jedan od zaključaka koje možemo izvući iz Epistemoloških lomova jeste da se, kako to Enver Kazaz kaže, ideološki moćnici na vlasti boje da će kritika ukazati na disidentski sadržaj književnosti, na onaj uzavreli otpor književnosti vladajućim totalitarnim i političkim konceptima etničkih identiteta u BiH, pa je zato ne dopušta. Disidentski sadržaj? Uzavreli otpor? Gdje, kad? Da nisam možda prespavala fakultet, čitav svoj život? Da je književnost puna tog, kako profesor Kazaz kaže – uzavrelog otpora, Jovanonovićeva i Arsenijevićeva tekstualna kolaboracija ne bi imala ni približnu težinu. Izostanak disidentskih sadržaja u bh književnosti je, naprotiv, upravo ono što njih dvojicu, kao i mene uostalom, tjera na kritičarsku pobunu.

Mislim da je pomalo deplasirano prebacivati svu krivnu na vladajuću strukturu: cenzorski potencijali ne izviru samo iz tri nacionalističke kvazi-suprotstavljene ideologije, već i iz onoga što profesor Kazaz percipira kao opoziciju, a ja prepoznajem kao lažnu opoziciju – iz književne produkcije lažno liberalnih autora. Pisala sam već o mudologiji, pa neka ovo bude nastavak prethodnog teksta: pravi se epistemološki lom kod nas nikada nije desio, jer je pluralizam kritike o kojem profesor piše, također lažan. Ako postoji riječ koja opisuje našu književnu produkciju i mainstream kritiku i štošta drugo (ponoviću to sto puta, ako treba) – onda je to uniformnost: razlike su neznatne, jer većina stvari koje naši „intelektualci“ napišu nikada ne transgresira tri elementarne mudološke pretpostavke – seksizam, tradicionalizam i totalitarizam. Sve i da nešto od navedenog uspiju zaobići, naši velikani nikada, ali baš nikada nisu uspjeli izbjeći seksizam.

O tome koliko je to važan problem mogu svjedočiti Jovanovićev tekst U odbranu kritičke javnosti, objavljen na Pulsu demokratije (link) i prepiska poznatih liberala Semezdina Mehmedinovića i Miljenka Jergovića, njihove Izazvane epistole objavljene u časopisu Poezija (2008, br. 1-2) u kojoj su razgovarali o Susan Sontag kao o ženi koja nije znala neke važne stvari, bez kojih nema ni života ni poezije i o tome kako je bila lijepa žena, pa čak i lijep leš. Upravo tu, na tom mjestu ne-razlike padaju u vodu sve teze o pluralizmu u bh kritici – čitav će „liberalni“ kritički aparatus skočiti u njihovu odbranu, jer oni nisu politički podobni autori, već autsajderi, junaci koji se bore protiv nacionalističkog jednoumlja, kao da je to jedina vrsta jednoumlja koja postoji! Ko onda pravi razliku? Mile Stojić sa svojih, kako Jovanović piše – punih vražjih 180 stepeni zaokreta? Pjesnik koji je, zajedno s Ivanom Kordićem deklamovao u Booksi prošle godine srceparajuću po-ratnu ljubavnu liriku, i koji je, prije nego je 2007. dobio Goranov vijenac, u svojoj kolumni u Danima govorio revizionistički, protiv partizanskih zasjedanja iako mu je trebala biti dodijeljena nagrada koja nosi ime jednog od najistaknutijih partizanskih boraca?

Naravno, „liberali“ će ga podržati: on piše za Dane, pisao je za Feral Tribune – to je dokaz da mu se ne može suditi isto kao nekim tamo nacionalistima, šovinistima, politički podobnim autorima! Oni su drugačiji, bolji. Na svu sreću Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović ne misle tako. Upravo o tom cinizmu naših „vrhunskih intelektualaca“ njih dvojica progovaraju u svojim sjajnim tekstovima, dokazujući time da je, na svu sreću, pluralizam doista moguć i da ne zavisi od državnih cenzorskih aparata, „liberalnih“ novina i časopisa niti od intelektualaca koji pretendiraju na vječiti imunitet.

p.s. Link na navedene tekstove: Reč, 2007, br 75.21 Hvala Damiru Tuzlaku.🙂

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: