Komplicirana jutra

Kakva su halucinatorna tuzlanska jutra? Vrlo komplicirana. Ovo dočekujem uz knjigu Pitanja o načinu života i „otkriće“ da svi možemo stati u fusnotu na strani 99, svedeni na svoju agitatorsku funkciju. Svi znamo kakve je ideje zagovarao Trocki (autor spomenutog naslova), svi znamo kakve ideje na ovom blogu i drugdje zagovaram ja, ali što s ljudima koji misle da su drugačiji, bolji od nekog tamo Kulkova, sekretara ćelije u fabrici „Crveni snabdjevač“ čijim se agitatorskim komentarima Trocki koristio u svojoj knjizi? Što s ljudima koji ovoga jutra ustaju misleći da nikada ne propagiraju, ne zastupaju i koji će sutra baciti kamen uvjereni da su s proizvodne trake sišli bezgrešni, savršeni? Upravo takvi koji misle da su ideološki tabula rasa i da njihova uvjerenja nemaju nikakav politički potencijal, doveli su do poznate Sloterdijkove podjele na cinike i kinike – na moćnike koji se hinjavo smiju, iskrivljenih, da ne kažem tuđmanovskih usta, i one koji se tim moćnicima grleno smiju i zbog istih padaju u očaj. I ne samo da tu podjelu negiranjem vlastitog angažmana neizainteresirani, apatični ljudi potvrđuju i produbljuju, nego pomažu cinizmu da opstoji kao dominatna struja onoga što je nekada bilo rezervirano samo za neposlušne. Smijeh je mutirao, izgubio na značaju i u svijetu politike i akademskim krugovima – a ljudi koji se ne mogu pomiriti s tim da sve u njihovom privatnom, a ne samo u javnom životu ima politički i agitatorski predznak, doveli su do toga. Njima ovim putem poručujem da je svako od nas materijal za gospodina Kulkova – čovjeka za kojeg nikada ne bismo čuli da ge neko drugi nije iskoristio u svom tekstu: iako naizgled beznačajan, učestvovao je, pa makar i u fusnotama.