U svojoj je knjizi My mother: demonology, Kathy Acker napisala „As if sexuality can occur without touching“ i gadno se zajebala. Možda bismo i mogli reći da nema seksa bez dodira, ali se seksualnost itekako može „desiti“ bez njega. Druga je stvar što je za razvoj seksualne želje taktilnost dobrodošla, ali nije, kao što sam već rekla, nužnost bez koje seksualnost ne može postojati niti se razvijati. Ne bih se toga dosjetila da večeras nisam izašla van i to na omiljenu lokaciju tuzlanske mladeži, mjesto koje vrvi nadobudnim, ali seksualno inhibiranim ljudima. Kada ih posmatrate iz moje perspektive (tj. iz perspektive monogamne, ali izuzetno voajerski nastrojene i seksualno osjetljive osobe) postaje vam jasno da Tuzlaci žive po izopačenom načelu koje podsjeća pomalo na podvojenost njegovanu u japanskom društvu – na japansko Honne i Tatemea. Honne predstavlja ono što Japanci doista osjećaju i misle, a Tatemea ono što im društvo nalaže. U slučaju mojih sugrađana i sugrađanki društvo nalaže, kao u ostalom i u Japanu, zdravu, reproduktivnu seksualnost unutar braka. Od djevojaka se očekuje da, ako se već jebu izvan braka, to čine krišom, jer će im seksualno iskustvo naštetiti ugledu. Od muškaraca se, međutim, očekuje da jebu javno, jer ako jebu potajice, onda je to kao da ni ne jebu što opet može naštetiti njima. Moraju to, dakle, činiti glasno i jasno, ali sa ženama koje to moraju činiti na sasvim drugačiji način – tiho i krišom. Pravog dodira, dakle, ne može biti, jer ako do njega i dođe ne govorimo o seksualnosti, već o najobičnijoj imitaciji iste: ono što društvo nalaže zrcali osobne želje, tj. osobne želje se iscrpljuju društvenim obavezama, tako da do seksualnog oslobođenja, zapravo, nikada ne dolazi. Bez dodira, bez trenja – ispisuje se seksualnost čitave jedne kasabe.
Najnestvarnija je, međutim, pozicija onih koji, poput mene, monogamiju svrstavaju pod Honne i seksualnost ne vezuju nužno uz sam seksualni čin. Takva pozicija još više od vanbračnih seksualnih izleta ugrožava granice koje društvo uspostavlja jer sada više ne govorimo o kršenju patrijarhalnih seksualnih konvencija, već o redefiniranju same seksualnosti – ako se ona ne definira isključivo seksualnim činom (ili onim što na njega podsjeća ili mu predstoji), ostavlja se prostora da razgovor o seksu, pornografiji, masturbaciji ravnopravno utječe na nečiji seksualni život, odnosno razvoj. Kažem ugrožava, jer bi seksualnost izvan seksa (što znači, seksualnost kao seksu nadređen pojam) značilo neopterećenost u komunikaciji, otvoreniji dijalog o samom užitku, želji itd, a kao posljedicu čega bismo imali manje opijanja, koje je trenutno jedina alternativa za omladinu stjeranu u ćorsokak i manje seksualnih nezgoda. Naravno, ne tvrdim da se ljudi i dalje ne bi radije jebali nego pričali o jebanju, ali bi pričanjem o seksu sigurno razvili zdraviju seksualnost. Štaviše, ako ne bi bilo pritiska na žene da svoju seksualnost legitimiraju brakom, atmosfera ne bi bila toliko napeta.
Mnoge poznanice nikada nisu masturbirale niti gledale porniće jer su ubijeđene da su to ili nedolične stvari ili stvari koje im, baš poput seksa prije braka ili seksa s više partnera, mogu drastično smanjiti šanse za udaju, a udaja je, kao što znamo, većini bh žena podjednako i Honne i Tatemea. Muškarcima, međutim, brak znači podjednako puno i najčešće se ta činjenica gura pod tepih jer bi u suprotnom na vidjelo izašlo koliko je spol irelevantan kada je seksualnost u pitanju: mit o tome da se žene ne vole ševiti ili da se tipovi žene samo kada se umore od seksualnih ekskurzija uvijek nanose više štete ženama jer im se na osnovu tog mita osporava seksualni užitak u braku, a pogotovo prije njega.
Dugo si, zapravo, nisam znala objasniti zbog čega toliko prezirem sevdah, ali kad malo bolje razmislim, dert nije nešto što smo ostavili iza sebe, ili smjestili u novi kontekst, nego nešto što, nažalost, umjesto u umjetničkoj formi, uživamo u njegovom izvornom, nepatvorenom obliku – kao seksualnu zbilju što me doista nervira: ako je vrhunac bh seksualnosti i dalje izostanak seksualne ravnopravnosti, nekonzumijacija ljubavi ili jebanje krišom ili kodirano opjevavanje seksualnog čina, onda smo stvarno u gadnim problemima. Što, naravno, tuzlanska mladež svakog vikedna odlično pokazuje. Ako jedna od djevojaka u čijem sam se društvu večeras našla, ne smatra da je to što dopušta da je žene i par muškaraca hvataju za dupe, seksualan čin, već to predstavlja kao bezazlenu igru – jasno je da seksualnost definira seksualnim činom: sve dok se ne jebe, može se smatrati čednom. To, međutim, nije najveći problem. Ono što me je posebno rastužilo, jeste što je njoj to hvatanje za dupe, zapravo, nadomjestak za seks i što nije u stanju uživati u vlastitom tijelu bez učešća drugih. Simptomatično je da se svi grle, ljube u obraze, štipaju, ali ne i jebu – bar ne da to drugi znaju. Iako se može činiti da su ti dodiri argumenti u korist Kathy Acker, treba znati da nisu – svaki od njih svjedoči o krnjoj želji iza koje ne stoji osviještena seksualnost, već bh verzija iste. A dobro znamo koliko daleko i gdje možemo ići s bh verzijama putnih isprava.
U carstvu melanholije 